Vjerujem da se Hrvati u BiH danas nalaze pred jednom od najvažnijih političkih prilika od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Promjene u međunarodnim odnosima, a posebno dolazak nove američke administracije na čelu sa predsjednikom Donaldom Trumpom, stvorile su priliku i mogućnost da se pitanje pune jednakopravnosti Hrvata u BiH konačno prioritetno riješi. Kad govorimo o današnjem položaju Hrvata u BiH, potrebno je jasno odrediti odgovornost.
Prvu i najveću odgovornost snosi međunarodna zajednica (MZ) koja je tijekom proteklih desetljeća brojnim intervencijama mijenjala izvorne daytonske odredbe na štetu hrvatske konstitutivnosti. Nažalost, ova politika išla je u dva pravca, a to su: asimilacija i iseljavanje što je 2000. ondašnji Šef misije OSCE-a, Robert Barry, otvoreno rekao Kardinalu Vinku Puljiću u Sarajevu.
Od 1997 g. do danas, MZ je najmanje 200 puta intervenirala i dokidala izvorne daytonske odredbe na štetu Hrvata, od čega bih svakako izdvojio one koje su napravili Robert Berry, Wolfgang Petrich, Paddy Ashdown…
Radili su to preko raznih „visokih predstavnika“ i PIC-a, tijela koje su Britanci ustanovili kao svoj strateški instrument kontrole i utjecaja u BiH, te bonskih ovlasti koje je to tijelo samo sebi pridodalo, a da se nigdje ne spominje u izvornom Daytonskom mirovnom sporazumu.
Drugu odgovornost snosi bošnjačka politika koja je prihvatila model političkog preglasavanja Hrvata umjesto partnerstva, na kojem je FBiH i nastala.
Nisu smjeli zaboraviti niti ulogu hrvatske politike prema Bošnjacima u početku agresije na BiH kao i ulogu Hrvata u oslobođenju Bihaća i cijele BiH.
Bošnjaci nisu smjeli zaboraviti da bez Hrvata ne bi bilo ni Washingtonskog, a niti Daytonskog mirovnog sporazuma, kao i to da smo mi već imali svoju administrativnu jedinicu i svoj entitet koji smo dobrovoljno unijeli u FBiH.
U najmanju ruku, Bošnjaci su trebali poslušati mudri savjet iskusnog diplomate i političara Harisa Silajdžića koji je rekao; „Bošnjaci ne smiju birati Hrvatima njihove političke predstavnike, jer bi im na taj način mogli ogaditi BiH!“
Treća odgovornost pripada nama samima.
Hrvatska politika često je bila podijeljena, a osobni i stranački interesi nerijetko stavljani iznad nacionalnih prioriteta. Tu prvenstveno mislim na HDZ- BiH, koji je imao najveći utjecaj u ovom razdoblju te mu stoga pripada i najveća odgovornost i zasluga za sve ono što je dobro napravljeno ili što nije bilo dobro na svim područjima, a moglo je biti… Pri tom bi ipak izuzeo dio odgovornosti za razdoblje kad je dr. Ivo Sanader, podijelio HDZ BiH na dva dijela i stvorio dva HDZ-a, te razdoblje alijanse i platforme. Sva ove navedene političke okolnosti pokazale su da se politički utjecaj Hrvata kretao u vrlo ograničenom prostoru moći.
Čak i da smo svi bili besprijekorni u obnašanju svojih dužnosti, nismo imali apsolutno nikakav utjecaj na ključne odluke MZ. Zato je vrijeme da se konačno prestanimo prepirati i svojim međusobnim optužbama i podjelama dodatno usložnjavati situaciju.
Hoćemo li izvući ikakvu pouku iz naše krvave povijesti i shvatiti da smo upravo idejom pomirbe, KOJA NEMA ALTERNATIVU, ostvarili velike nacionalne rezultate te ne dopustiti da nam ukradu i ovu povijesnu priliku da osiguramo OPSTANAK Hrvata u BiH?
Ili ćemo nastaviti s razmotavanjem šarenog klupka međusobnih optužbi i podjela koje će nam oduzeti ovu priliku u kojoj možemo riješiti nacionalno pitanje Hrvata u BiH?
Pred Hrvatima u BiH danas stoje dva ključna zadatka da bi kao najmalobrojniji narod u sadašnjoj situaciji i prilici osigurali institucionalnu jednakopravnost sa druga dva naroda u BiH.
Prvi zadatak je očuvanje političkog jedinstva oko temeljnih nacionalnih interesa bez obzira na stranačke razlike.
Okupiti se svi zajedno oko HNS-a, koji nije sjajan i idealan, kao što ni naše političke stranke i hrvatski narod nismo savršeni i bez mana… Ali je to jedino tijelo gdje možemo ZAJEDNO PRIČATI I DOGOVARATI SE, TE USKLAĐIVATI STAVOVE, unatoč tolikima razlikama i nesuglasicama. Možda će neki pronaći alibi da ne sudjeluju u radu HNS-a zbog tog što se na čelu HNS-a nalazi dr. Čović. Možda je predsjednik HNS-a, dr. Čović, najgori čovjek u Hrvata, a možda i nije. Možda bi netko drugi bio bolji ili gori – NE ZNAM.
Ali on se sad nalazi na čelu najjače političke stranke i HNS-a. A mi nemamo vremena čekat novog vođu tuđmanovske snage i da sad izgrađujemo neke sustave za koje treba jako puno vremena, dok bitka na svim frontovima traje.
Upravo je ovaj POLITIČKI sustav, možda prepun uhljeba i loših ljudi, unatoč svim političkim okolnostima i međunarodnim politikama i pokusima (alijanse, platforme, diobe HDZ-a …) USPIO OSIGIRATI DA JE HRVATSKI NAROD OSTAO POLITIČKI ŽIV I DOČEKAO OVU PRILIKU KOJU, NADAM SE, NEĆEMO PROKOCKATI….
Drugi zadatak je izgradnja dugoročnog strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Američkim Državama i svim međunarodnim čimbenicima koji podupiru načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnog naroda.
VJERUJEM DA MOŽEMO NAPRAVITI POLITIČKE KORAKE U OVOM PRAVCU SAMO AKO HOĆEMO i ako smo slobodni…
Nacionalna pomirba nema alternative i treba je obnoviti po uzoru na 90-e.
Hrvatska povijest pokazala nam je da najveće pobjede ostvarujemo upravo onda kad smo sposobni nadvladati međusobne podjele. Dr. Franjo Tuđman uspio je na ideji pomirbe okupiti ljude različitih svjetonazora kad nam je bilo najteže i ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu.
Sjećam se na svom primjeru, da smo Slobodan Praljak i ja bili zajedno u Domovinskom ratu rame uz rame. Ja dijete domoljuba, a on dijete komuniste uz još jednu jednu otežavajuću okolnost što je njegov otac užasno mučio moga oca tijekom njegova robijanja (dvije godine i dva mjeseca Zenice) na koje je otišao sa 17 godina. Nisam ga zbog tog nikad optuživao ili mu neko zlo napravio, a što sam po logici zla trebao napraviti.
Danas nam je potrebna ista mudrost. Ne moramo se oko svega slagati. Ne moramo jednako misliti. Ali moramo biti svjesni da nijedna osoba, stranačka ili ideološka razlika nije važnija od OPSTANKA hrvatskog naroda u BiH.
Povijesne prilike ne dolaze često. Kad ih narod ne prepozna one se rijetko vraćaju. Nadam se da će Hrvati, uz Božju pomoć, prepoznati priliku koju imamo.
Ratni zapovjednik PPN Gavran 2, predsjednik Hrvatskog saveza HKDU-Hrast, Pero Barbarić-Pepi
