„Ako mogu raditi – zašto ih onda gotovo nikada ne viđamo na poslu?“
Jedno jednostavno pitanje. I odgovori koji ukazuju na puno veći problem.
Pitali smo prolaznike mogu li osobe s cerebralnom paralizom studirati, voziti automobil i raditi. Oko 90 posto ispitanih na pitanje o radu odgovorilo je potvrdno.
A onda smo ih pitali nešto drugo.
„Jeste li ikada vidjeli osobu s cerebralnom paralizom da radi?“
Odjednom – drugačiji odgovori.
I tu počinje priča.
Povodom Svjetskog dana cerebralne paralize, Centar „Marija – Naša Nada“, Edukacijsko-rehabilitacijski centar „Sveti Josip Radnik“ i Udruga „Susret“ u Park & Shopu Međugorje proveli su kampanju podizanja svijesti.
Nisu prolaznicima držali predavanja.Pitali su ih.
Koliko znaju o cerebralnoj paralizi? Što osobe s cerebralnom paralizom mogu? Mogu li se obrazovati, raditi, voziti, biti samostalne?
Većina zna odgovor.
Ali između onoga što osoba može i onoga što joj društvo omogućava često postoji velika razlika.
Možemo govoriti o jednakim mogućnostima.
Možemo govoriti o inkluziji.
Možemo reći da su svi ravnopravni.
Ali što se događa kada treba otvoriti vrata škole, fakulteta ili radnog mjesta?
Tada riječi više nisu dovoljne.
Jer inkluzija nije samo pitanje toga jesmo li nekome rekli da je dobrodošao.
Pitanje je – jesmo li mu zaista otvorili vrata?
Možda zato pravo pitanje više nije:
„Mogu li oni?“
Nego:
„Jesmo li im mi dali priliku?“
Jer inkluzija se ne dokazuje riječima.
Nego prisutnošću.
