Uvijek sam bila dobro dijete. Bez problema. Tiho, mirno, nenametljivo. Znala sam kada treba slušati, a još više kada ne treba govoriti. U školi sam često znala odgovor, ali sam čekala. Ne zato što nisam bila sigurna u znanje, nego zato što nisam bila sigurna u prostor. U raspoloženje. Nisam bila sigurna je li u redu istaknuti se. Naučila sam procijeniti trenutak i prešutjeti. I dugo sam mislila da je to vrlina. Tek kasnije, puno kasnije, počela sam shvaćati da nisam šutjela samo kad „treba“, nego i onda kad nije trebalo šutjeti. Kad sam osjećala da nešto nije u redu. Kad sam vidjela nepravdu, ali nisam imala riječi. Ili hrabrosti. Ili dopuštenje; barem ono unutarnje.
Jer šutnja se ne dogodi odjednom. Šutnja se uči.
Dokaz da si „dobar“
Kroz život dobivamo jasne, ali suptilne i skrivene poruke koje se polako uvuku u naš obrazac ponašanja.
Dobar si ako si mirno dijete. Poslušno.
Dobar si učenik ako ne praviš probleme i govoriš kad ti se kaže.
Dobar si student ako se ne žališ i ne tražiš previše.
Dobar si radnik ako radiš ono što se od tebe očekuje. I više od toga, bez pitanja.
Dobra si žena ako sve držiš pod kontrolom, ne prigovaraš i sve stigneš.
Dobar si muškarac ako šutiš, stisneš i ideš dalje.
I svaki put kad čujemo onu rečenicu: „To je jednostavno tako“ – šutnja se još malo ukorijeni. Jer šutnja ne dolazi izravnom porukom: „Nemoj govoriti.“. Ona dolazi tiho, gotovo neprimjetno.
Psihološki gledano, to je proces učenja prilagodbe. Dijete, a kasnije odrasla osoba vrlo rano shvati da se sigurnost dobiva šutnjom, a da se rizik veže uz glas. I bira ono što mu omogućuje da ostane prihvaćeno.
Problem je što se cijena tog izbora s vremenom gomila.
Kad svi znamo „kako to ide“
Postoje situacije u kojima unaprijed znamo ishod, pa nas to više ne iznenađuje. Ne zato što se slažemo, nego zato što smo navikli. Jer smo već vidjeli slične priče. Ili smo ih već doživjeli. Jer znamo kako se stvari obično odvijaju. Jer smo naučili da je lakše ne očekivati previše.
Postoje i one druge situacije u kojima se dogodi nešto toliko očito da tišina više ne djeluje kao opcija, nego kao sudjelovanje. Kao da šutnja odjednom dobije težinu. Kao da prestane biti samo povlačenje i postane stav.
U takvim trenucima ne mora se reći puno. Dovoljno je da se pogledi zadrže malo duže. Da se u ljudima pojavi nelagoda koju ne mogu objasniti. Da razgovori utihnu ranije nego obično. Da se osjeti kako se nešto pomiče. Ne izvana, nego iznutra. Jer… Koliko se god trudili naviknuti da je to jednostavno tako, da je to dio realnosti, da je lakše ne zamjerati se i ne isticati, nepravda ima jednu nezgodnu osobinu. Ona probudi ono što smo godinama učili uspavljivati. Onaj tihi unutarnji osjećaj da nešto nije u redu. I da šutnja, bar taj put više nije isto što i mir.
Oni koju su „zadovoljni“ i sve ono što ostane neizgovoreno iza toga
Danas vrlo lako prepoznajem ljude kakva sam i sama bila.
Tihe učenike i učenice uzornog vladanja. One koji slušaju pažljivo, izvršavaju sve što se od njih traži i govore tek kad ih se pita. One koji rijetko zauzimaju prostor, ali sve vide.
Prepoznajem radnike koji klimaju glavom dok im u očima stoji umor, razočaranje ili tiha ljutnja. One koji znaju da nešto nije u redu, ali su naučili birati bitke. One koji su se navikli prilagoditi, jer je to često bio jedini način da ostanu.
A prepoznajem i ljude koji kažu da su „zadovoljni s onim što imaju“, jer znaju da netko drugi nema ni toliko. Ne iz glume, nego iz opreza. Ne iz ravnodušnosti, nego iz usporedbe.
I to nije laž. To je mehanizam preživljavanja. To je naš pokušaj prilagodbe u svijetu koji često djeluje nesigurno, nepredvidivo i zatvoreno. Naš način da pronađemo mjesto u nečemu što ponekad izgleda preveliko, prekomplicirano ili jednostavno nedostupno.
Ali pitanje koje rijetko izgovaramo na glas je:
„Mora li to biti krajnja točka?“
Gdje je zapisano da se moramo zadovoljiti manjim jer je „tako realno“? Gdje piše da je borba za sebe sebičnost? Kad smo naučili da je naš glas bezvrijedan?
Djeca koja govore ono što smo mi naučili prešutjeti
Djeca danas često govore glasnije nego što smo mi ikada smjeli. Izražavaju želje, nezadovoljstvo, osjećaj nepravde. Raspravljaju. Pitaju „zašto?“. I nas to zbunjuje. Kažemo da su preglasni. Da traže previše. Da ne poštuju autoritet.
I istina je; drugačiji su. Smjeliji. Otvoreniji. Glasniji. I ne, ovdje ne govorim o bezobrazluku, nasilju ili nepoštovanju. Takvo ponašanje djece treba jasno prepoznati, spriječiti i ispraviti.
Govorim o glasu. O djeci koja jasno izražavaju želje. O mladima koji raspravljaju o nepravdi. O adolescentima koji ne pristaju samo zato što „tako treba“.
I tu često napravimo istu pogrešku kakva je napravljena nama. Umjesto da ih usmjeravamo, mi ih utišavamo. Umjesto da ih učimo kako da se zauzmu, mi ih učimo kada da šute.
A to nije naš posao.
Nije naš posao da djecu učimo kada trebaju šutjeti, nego kako govoriti.
Kako se zauzeti za sebe bez poniženja.
Kako biti uporan bez agresije.
Kako imati svoj stav i zadržati odnos.
Ako ih učimo samo da budu mirni, učimo ih isto ono što smo i mi naučili. Da se ne vide i ne čuju previše, jer je to jednostavno tako.
Djeci ne trebamo oduzimati ambiciju, borbenost i otvorenost samo zato što nas podsjećaju na ono što smo mi morali potisnuti.
Ne trebamo ih ukalupiti prema vlastitim strahovima.
Ne trebamo ih učiti da se prilagode po svaku cijenu. Jer glas bez smjera može povrijediti.
Ali glas bez podrške može samo nestati.
Ono što se ne promijeni izvana, ipak se promijeni iznutra
Šutnja često izvana prolazi bolje. Manje konflikta. Manje problema. Manje „neugodnosti“.
Ali iznutra izjeda. Pretvara se u gorčinu. U umor. U osjećaj da nismo živjeli punim plućima. Da smo znali, ali nismo rekli. Vidjeli, ali smo okrenuli glavu.
I možda je istina da se našim glasom neće odmah promijeniti ništa vidljivo. Možda se neće promijeniti odluka. Možda se neće promijeniti ishod. Možda će sustavi i dalje izgledati neprobojno.
Ali glas nikad ne ostaje bez učinka. Jer se glasom može promijeniti nešto jednako važno – kolektivna poruka.
Poruka da nepravda nije normalna. Da šutnja nije jedina opcija.
Da dolaze generacije koje će biti „bučne“, „nadobudne“ i „nametljive“ – jer će tražiti svoja prava i odbijati zatvarati oči.
I možda je to promjena koja vrijedi najviše. Promjena koja će se dogoditi tiho; u nekom tko se prvi put usudio reći da nešto nije u redu. U djetetu koje vidi da se glas ne kažnjava uvijek. U mladoj osobi koja shvati da nije „previše“ jer traži pravednost.
Možda se promjena dogodi tek u generacijama koje dolaze. I možda je to najviše što možemo učiniti: ne prenijeti šutnju kao nasljeđe.
Jer ako naš glas ne promijeni svijet, možda promijeni nekoga tko će ga jednog dana promijeniti.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
