Piše: mag. psych. Marijana Grgić
U nasljedstvo nisam dobila ni srebro ni zlato, ni zemlju ni kuće. Dobila sam pradjedov nos i prkos. Pradjed je ubijen od strane vojnika tadašnje Kraljevine SHS na području Rame. Došli su ga prisiliti da kaže: „Živio kralj Petar.“ Pradjed, naravno, nije htio. Umro je tri dana kasnije od posljedica unutarnjeg krvarenja i teškog premlaćivanja.
Moj djed tada je imao samo pet godina. Život bez oca veliki je poraz za cijelu obitelj. Muškarci bez očeva teško uče kako živjeti svoju mušku ulogu. Takav težak i siromašan život natjerao je mog djeda da vrlo rano ode u Njemačku i od tamo godinama šalje novac svojoj mnogobrojnoj obitelji. Vratio se tek u sutonu života.
Moj otac stoga nikada nije stvarno upoznao svog oca. Viđao ga je povremeno i teško učio ulogu očinstva. Ipak, snalazio se. Mi smo, u stvari, prva generacija koja je imala oca svakodnevno prisutnog u kući.
U našem domu nikada se nije mrzilo nikoga – ni druge vjere, ni druge boje kože, ni druge nacionalnosti. Nije se mrzilo – točka. Ljudski se život uvijek cijenio.
U svoje bake često sam gledala crnu krunicu, onu koja se presijavala na suncu. Bila je s njom u ratu i u miru, na polju i u štali, dok je čuvala krave i brala šljive – pa i onda kada je umirala.
Moj pradjed umro je u mučeništvu – da meni danas ne dolaze vojnici na vrata i ne traže da izgovaram nešto što ne mislim. Moj djed žrtvovao je tijelo – svojom odsutnošću. Sam, u tuđini. Moj otac darovao je životni vijek da nam priskrbi hranu, obrazovanje, slobodu mišljenja i slobodu vjere.
Ja danas živim plodove žrtve meni poznatih i nepoznatih generacija. Bile su potrebne barem tri generacije žrtve da ja kao žena imam mogućnost naučiti čitati, pisati, raditi, primati plaću i steći diplomu psihologa.
U mom domu imam tekuću vodu, struju i tri crkve u radijusu od deset kilometara. Presveti Oltarski Sakrament izložen je cijeli dan u dvije kapele – u Čitluku i u Oazi mira u Međugorju.
Moja djeca imaju zdravstvenu skrb, pristup znanju, prisutna oba roditelja. Mogu naglas reći da su Hrvati i katolici.
Vjerujem da je slična priča i u većine vas koji čitate ove retke. Ipak, slobodu koja je stvorena u mukama – ili ne primjećujemo ili je svjesno bacamo u vjetar, žaleći za ropstvom kao Izraelci u pustinji, nakon što ih je Mojsije izveo iz Egipta.
Dosadilo nam je jesti manu svaki dan – iako nam pada s neba.
U nedjelju, u Međugorju, pripremajući se za svetu Euharistiju, vidjela sam prizor koji me potaknuo da napišem ovaj članak. More ljudi, uključujući cijele obitelji, napuštalo je svetu misu upravo prije svete pričesti. Djeca su poslušno slijedila roditelje. Nisu imali nikakvu nakanu primiti svetu Euharistiju – temelj naše vjere. Euharistiju – lijek za tijelo i dušu. Euharistiju – razlog zbog kojeg sveta misa uopće postoji.
Sloboda kojom dolazim na tu istu Euharistiju stvorena je u mukama. Vrhunac te muke je Tijelo i Krv našega Gospodina na križu.
Ne gazi se po muci svojih predaka.
U Psihološkom savjetovalištu „Majka Tereza“, na susretima i terapijama, u moru isplakanih suza, temelj ljudske boli i patnje gotovo je uvijek isti: Netko gazi po nečijoj muci.
Roditelji gaze po muci svoje djece: ne prihvaćaju ih, ne vole, ne cijene onakve kakvi zaista jesu. Žele od njih nešto drugo – bolje, jače, savršenije. Žele da budu sjajnija verzija njih samih u izlogu za lažne prijatelje i beskorisne ciljeve.
Djeca gaze po muci svojih roditelja: „Kupi mi… na karticu, na rate, u svom slobodnom vremenu kad se trebaš odmarati – idi radi i kupi mi ono što mislim da mi treba da bih bio sretan.“
Muževi gaze po muci svojih žena: dok ona radi na poslu i kod kuće, dok se ustaje ranije i liježe kasnije, zauzvrat dobiva mrzovolju, prigovore, nezahvalnost.
Žene gaze po muci svojih muževa: dok on po cijeli dan radi na suncu i zarađuje za obitelj, ona naručuje, šopingira – a za doček ni čaše vode, ni zagrljaja.
Nevjeste gaze po muci svojih svekrva: dok svekrva čuva unuke, dočeka ju kolutanje očima, ispravljanje, ogovaranje.
Svekrve gaze po muci svojih nevjesta: očekuju da snaha bude robinja bez prava. Potkopavaju brak sina i pokušavaju razoriti ono što je sam Bog združio.
U savjetovalištu zbog toga najčešće liječimo rane nastale nepoštovanjem tuđe žrtve. Koristimo moderne znanstvene spoznaje i drevne filozofske istine o tome kako ljudsku patnju nositi na najbolji mogući način.
Koristimo um – kognitivno mijenjamo tok misli, a ponašanjem – bihevioralno – biramo ono dobro. U moru lošeg mi svjesno biramo dobro.
I dok gorčina ovih spoznaja pokušava ugušiti radost današnjeg dana, neka umjesto kukanja naše lice odjene stari, zaboravljeni plašt – Prkosa i Zahvalnosti.
Instagram: https://www.instagram.com/psiholog.marijanagrgic
