Svetkovanje blagdana Presvetoga Srca širilo se službeno u sveopćoj Crkvi po etapama. Prvo je Inocent XII., 30. ožujka 1697., dopustio sestrama Pohoda Marijina u samostanu Annecy slaviti blagdan Presvetoga Srca, u petak poslije osmodnevne svetkovine Tijela Kristova. Riječi su trebale biti od sv. Mise u čast Pet rana našega Gospodina. Datum je odgovarao onome što ga je Isus tražio od svete Marije Margarete u objavi od 5. lipnja 1675:
“Ja tražim da se u prvi petak poslije osmodnevnog svetkovanja Tijela Kristova slavi poseban blagdan u slavu moga Srca. Želim da toga dana vjernici pristupe Svetoj Pričesti i neka Srcu mome svečanom otprošnjom iskažu čast povrijeđenu uvrjedama, te zajedno dadu dogovorenu zadovoljštinu za uvrede nanesene Presvetom Sakramentu u danima kada je bio izložen na oltarima.”
Pio XII. u enciklici Haurietis aquas kaže: “Uostalom, očit dokaz da ova pobožnost vuče svoja načela i ideje iz samih korijena katoličke dogme jest to da potječe iz odobrenja liturgijskih blagdana što ih je dala sama Apostolska Stolica, a što je prethodilo rukopisima svete Margarete Marije. U biti, neovisno o bilo kojoj privatnoj objavi, samo udovoljavajući željama vjernika, Sveta Kongregacija za Obrede, dekretom izdanim 25. siječnja 1765.g., to jest naš prethodnik Klement XIII., odobrio je 06. veljače iste godine episkopatu Poljske i rimskoj Nadbratovštini Presvetoga Srca pravo da liturgijski slavi blagdan.”
Ovim je aktom Sveta Stolica željela da poraste pobožnost, koja je već bila snažna, a čije cilj bio “ponovno oživjeti” sjećanje na božansku ljubav koja je potakla Spasitelja da postane žrtva okajnica za grijehe ljudi. Poslije ovoga prvog službenog priznanja, danog u formi privilegija i u ograničenoj formi, slijedilo je drugo, gotovo jedno stoljeće poslije toga, po važnosti mnogo veće, a po formi mnogo svečanije. Riječ je o već spomenutom Dekretu, kojega je izdala Sveta Kongregacija za Obrede 23. kolovoza 1856. godine, kojim je prethodnik Pio IX., prihvaćajući želju biskupa Francuske i gotovo cijeloga katoličkog svijeta, proširio u cijeloj Crkvi blagdan Presvetog Srca Isusova i propisao dostojno liturgijsko slavlje.
Ovaj je događaj vjerojatno zaslužan da ga se preporuči u vječno sjećanje vjernika, budući da, kako se ističe u samoj liturgiji svetkovine: “Od toga dana pobožnost Presvetom Srcu Isusovu slična je rijeci koja se razlijeva. Prešavši sve prepreke, raširila se po cijelom katoličkom svijetu”. Ime pape Pia IX., dakle, povezano je s dva događaja koji su značajno doprinijeli širenju pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu. On je, u biti, Dekretom Svete Kongregacije za Obrede, dana 23.kolovoza 1856. godine, zapovijedio širenje blagdana Presvetoga Srca u sveopćoj Crkvi, te da se slavi prvoga petka poslije osmodnevnog svetkovanja Tijela Kristova. Dvadeset godina poslije, 16. lipnja 1876. godine, nagovara sve vjernike da se posvete, privatno ili javno Presvetom Srcu Isusovu. Njegov poziv bio je prihvaćen, kako kažu kronike toga vremena, toplim entuzijazmom lokalnih crkava cijeloga svijeta. Proslava drugog stoljeća ukazanja Isusova Margareti Mariji bila je prilika za proglašenje Marije Margarete na pragu svetosti, 19. kolovoza 1864. Blaženom je proglašena 18. rujna 1864., a svetom 13. svibnja 1920. godine.
