Gosti emisije Nedjeljom u 2 bili su ljudi koji mijenjaju grad za selo i uz redovita zanimanja odlaze u provinciju kako bi živjeli od zemlje i na zemlji. Među njima je bio Brotnjak Božo Odak.
Odak je naglasio da je odrastao među biljkama jer je dijete sa sela.
– Ta je ljubav bila zamrla jedno vrijeme. Kako je vrijeme prolazilo, negdje 90-ih nakon povratka iz rata, počeo sam vrtlariti. Ta ljubav je rasla. Kad sam otišao u mirovinu, nakon 38 godina radnog staža u osiguranju, nakon 18 mjeseci rata, rekao sam – dosta mi je, sad se idem odmarati, posvetiti se unucima i toj ljubavi, rekao je Odak.
Kupio je zemljište i krenuo pomalo.
– Susjedi su mi pomogli pri oranju zemlje. Zemljište je bilo za mene preveliko, 5 tisuća kvadrata. Podijelio sam zemljište na vrt i voćnjak. Poslije sam doznao da zemlja nije za voćke jer je zemlja relativno plitka, a ispod je nepropusni lapor i voćka ne može pustiti korijenje. Sljedeće godine sam sve uredio, bilo mi je žao da tako ostane. Počeo sam popunjavati i svih 5 tisuća kvadrata danas koristim, rekao je
Istaknuo je da za rad na zemlji ima motiku, kopaćicu i pumpu.
– Ekološki je uzgoj. Zemlju ne smijete orati preduboko. Najveće zlo koje se može napraviti toj zemlji je prevrnuti tu zemlju. Velik dio vrta sam kompostirao. Nema uopće kopaćice, nego samo vile da se zemlja prorahli i onda se sije, pojasnio je.
Naglasio je kako je učio putem, od ljudi koji nešto znaju, ali i na svojim greškama. Opisao je i radni dan na zemlji.
– Najdragocjenije je vrijeme od 6 do 9, pola 10 sada. Ujutro ustajem u 5, kad je još hladovina. Prvo zvono kad na crkvi zvoni u 6 sati, ja se pomolim Bogu za uspješan dan. U podne kad zazvoni, prekidam rad, pomolim se, odem na ručak, odmorim se sat ili sat i pol. Budući da sam iz tih krajeva, volim vrućinu, tako da ja i po najvećoj žezi mogu i volim raditi. I onda navečer kad zazvoni zvono u osam sati, to je već kraj. Zahvališ Bogu što je dan tako uspješno prošao, rekao je.
Božo je rođen u Čitluku u Hercegovini.
– Odrastao sam uz oca koji je bio jako vrijedan. Svi su iz tih krajeva išli u Njemačku raditi, a on se premišljao i rekao je da će ostati. Bio je u to vrijeme najveći vinogradar u BiH, imao je deset tisuća trsova tada, prekrasne žilavke i blatine. Sadio je duhan, nitko ne zna kakav je to težak posao, ja sam odrastao radeći u tom duhanu, prisjetio se Božo.
Mišljenja je da obitelji ako se bave povrtlarstvom, mogu dobro živjeti od komada zemlje uz silan rad.
– Teško je, vrlo je naporno to, morate imati gen za to, naglasio je.
Dodao je da su njihove cijene proizvoda negdje na polovici cijena istih proizvoda koji su u trgovinama zdrave hrane.
– Četiri godine nismo mijenjali cijene naših proizvoda, rekao je.Spomenuo je svoju ljubav prema košarci.
– Svi su htjeli igrati košarku, a mi smo stvorili klub. Taj klub i danas postoji, odlično rade i s dečkima i curama. Mi smo tada postavili temelje. Nakon godinu dana ja sam već krenuo u trenersku školu, malo u Zagrebu predavanja, pa na Badiji i odmah smo radili s klincima. Trenirao sam košarku svaki dan, trenirao klince, to je bilo do 80-ih. Rad s djecom je prekrasan. To je nešto najljepše i najljepše mi je kad god imaju neku manifestaciju, sresti igrače koje si trenirao kad su bili limači. To su mi veoma lijepe uspomene na to vrijeme. Poslije su i moji sinovi bili košarkaši, rekao je.
Božo Odak bio je aktivni sudionik u Domovinskom ratu, bavio se i gradskom politikom.
– Deset godina bio sam zastupnik u Gradskoj skupštini, kao član HDZ-a. Tada su se zastupnici u Gradskoj skupštini birali izravno, dakle ne s lista stranačkih, već izravno s izbornih jedinica. Ja sam bio Črnomerec, Susedgrad i uvijek sam dobivao uvjerljivo izbore jer sam s tim ljudima bio i u ratu i sve njihove probleme nastojao rješavati, tako da je to bilo lijepo, ali to razdoblje nije bilo jednostavno. Tog razdoblja moram priznati ne sjećam se rado. Sjedenje na nekorisnim sjednicama cijelo poslijepodne i cijelu večer mene je ubijalo i bježao sam od toga. Imao sam već tada vrt i bježao sam od toga jer ja volim ovo što danas radim, volim rezultat svojeg rada. Kad sam prodavao osiguranje, ja sam točno znao, prodao sam toliko, zaradit ću toliko. Sada kad vrt posadim, znam koliko ću ubrati, rekao je.
Istaknuo je kako je zaljubljenik u dvije biljke i od prvog dana ih uzgaja.
– Meni su simboli ljeta rajčica ili paradajz i lubenica. I zaista uživam u tome. Ove godine imam 1600 paradajza. Imam svoje sjeme koje vučem godinama. Imam jako puno ovisnika o mojoj šalši i koliko god proizvedem te šalše, to plane, rekao je.
Odak je naglasio kako mu ne treba teretana i solarij.
– Imam jedno i drugo. Dakle, samo je pitanje žele li ljudi ili ne žele, a za sve što želiš vremena se nađe, dodao je.
Prije dvije godine dobio je leptospirozu.
– To je zarazna bolest koju prenose domaće životinje, mačke, psi ili čak divlje životinje. Dobio sam visoku temperaturu. Otišao sam srećom u bolnicu, prepoznali su to, završio sam u zaraznoj i jedva ostao živ jer su mi otkazali bubrezi i jetra. Sreća nakon više od jednog dana, zahvaljujući liječnicima, to se stabiliziralo. Onda su mi rekli da ću poslije toga mjesec, dva biti iscrpljen, izmoren i da se čuvam. Međutim, ja sam kad su me otpustili iz bolnice, odjurio u vrt jer su biljke užasno plakale za mnom. Malo sam se čuvao nekoliko dana. Nakon dva tjedna došao sam u bolnicu na kontrolu, pitali su me jesam li umoran, a ja sam taj dan frezao, prisjetio se.
Naglasio je da ovo ne radi zbog materijalnih stvari.
– Dakle, dobro dođe, bio bih stvarno pokvarenjak da kažem da nije. Ali da ne mogu to raditi, ja bih platio da mogu ovo raditi. Imam dva unuka koji uživaju u plodovima zemlje i to je prekrasno gledati, rekao je.
