Dragi prijatelju i suradniče u Dekanatu Brotnjo don Ljubo!
Uvijek si bio velik i jak, ali ne opasan, nego pun Božjega žara i posebnog odnosa prema svemu što si svojim životom doticao.
Bio si prijatelj, dobri duh svog naroda, radosna zraka sunca u najmračnijim vremenima, utjeha kad nam se činilo da je sve potonulo, posebice u ratnim danima u tvom Kruševu gdje smo se susretali. Mi daleko od Kruševa došli smo bodriti tebe a ti si zapravo bodrio nas. Bio si bliži opasnosti nego mi, pa je stoga tvoja riječ utjehe bila uvjerljivija.
Dragi prijatelju, zaslužuješ da se o tebi napiše monografija. Tvoj doprinos zajedništvu duhovnih zvanja, posebno na relaciji DON-FRA, tek će postati vidljiv sada kad te nema među nama.
Otišao si a mnogi osjećamo da te nema, ali smo ponosni zato što smo te imali.
Gledajući portale i razne medijske glasnike i vjesnike čini mi se da je nekima krivo što si bio velik. Ne znam čemu sve to, jer svatko može postati velik, kako nam svjedoči Ivan Mažuranić:
„Nije visok tko na visu stoji, nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba!“
Počivaj u miru dragi dobri prijatelju, jer život ti je uvijek bio pozitivni nemir. I ne zaboravi svoje Brotnjo, ni svoje FRA ni svoje DON, jer jednako si nas sve smatrao svojima!
Hvala ti na prebogatom životnom putu koji si prošao živeći po volji Isusa Krista koji te je pozvao da budeš njegov svećenik – i bio si dobar (bio si i don i fra)!
Fra Miljenko Mika Stojić, tvoj dugogodišnji suradnik i prijatelj
