Naslovnica POLITIKA Sarajevu smeta Mile Budak, ali ne i Husein Đozo s kojim on...

Sarajevu smeta Mile Budak, ali ne i Husein Đozo s kojim on ruča pod zastavom Trećeg Reicha

Podijeli objavu
Husein Đozo, muftija al Huseini, Karl-Gustav Sauberzweig i doglavnik NDH Mile Budak

Inicijativa Damira Arnauta u Zastupbičkom domu Parlamenta BiH, koja ima za cilj ukidanje naziva ulica i škola po nacistima i fašistima, podigla je ogromu buru prije sve u određenim bošnjačkim krugovima.

Jedan od razloga je Husein ef. Đozo.

Zbog njega je reagirala i Islamska zajednica BiH koja je osudila izjednačavanje Đoze sa drugim fašistima i nacistima.

Tko je uopće Đozo i zašto je sporan?

Prije svega, Đozo je sporan je bio član nacističke vojske u Drugom svjetskom ratu, tačnije SS-ove Handžar divizije.

Husein ef. Đozo rođen je 3. srpnja 1912. godine u selu Bare kod Goražda. Školovao se u medresi Mehmed-paše Kukavice u Foči i Mehremića medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudsku školu u Sarajevu završava 1933. a onda odlazi na Univerzitet el Azhar u Kairo, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet. Po povratku u Sarajevo radio je kao profesor arapskog jezika i u uredu reisu-l-uleme kao referent za obrazovanje. Služio je i kao vojni imam i kapetan Jugoslovenske kraljevske vojske.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”. U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio lipnja 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Po Himlerovoj naredbi u gradu Guben, 100 km od Berlina, osnovan je institut za obuku vojnih imama za potrebe 13. SS divizije „Handžar“ i 23. SS divizije „Kama“. U tom institutu Waffen Sturmbannführer der SS, Husein Đozo je obučavao imame do kraja rata, pišuću razne brošure za vojnike. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: „Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i tisuća siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Poslije rata osuđen je na pet godina zatvora i gubitak časnih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je u razdoblju 1950—1960 radio u Fabrici kožnih prerađevina, zatim u Upravi gradskih puteva u Sarajevu, a potom i kao viši knjigovođa u firmi „Metal” u Sarajevu.

I u komunističkoj Jugoslaviji, Đozo je nastavio svoj teološki rad. U rijaset islamske zajednice dolazi 1960. godine. Ono po čemu je posebno ostao poznat jeste njegovo pokretanje rubrike Pitanja i odgovori u tadašnjem „Glasniku, poznata kao „Đozine fetve“, posebno važna, naročito za obične muslimane sa kojima je putem ovih fetvi prof. Đozo direktno komunicirao.

Kroz svoje fetve ef. Đozo naglašava važnost i ulogu žene kao stupa obitelji, usklađivanju kamatnog sistema sa islamom, potcrtava važnost moralnog i uzornog ponašanja imama. Piše i o odjevanju muslimana i naglašava da se muslimani trebaju nositi onako kako je to i uobičajeno u njihovim sredinama, vodeći računa o osnovnim uvjetima kao što su halal odjeća, da nije uska, prozirna i provokativna. Bio je vrlo strog i rigorozan kada su u pitanju neislamski običaji koji su se ukorijenili među muslimanaima u tadašnjem socijalistočkom društvu.

Tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća Đozo honorarno radi i kao profesor gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akaid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz. Za presjednika Udruženja ilmijje u Socjalističkoj Republici Bosni i Hercegovini izabran je 1964. godine a 1970. godine pokreće list „Preporod“ čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. U razdoblju od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik „Preporoda“.

Godine 1968, Đozo je uzburkao javnost u Jugoslaviji, nakon što je podržao bivšeg jeruzalimskog muftiju Muhammeda Amina al Huseinija, starog prijatelja iz vremena Handžar divizije, kada je podržao njegov poziv u džihad protiv Izraela nakon šestodnevnog rata. Tada je i Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa židovskom državom.

Da se Đozi oprostilo njegovo službovanje u nacističkoj vojski, štovatelji njegovo lika, pravdaju time što je kasnije postao prevoditelj Josipa Broza Tita. Pratio ga je na putovanjima po arapskim zemljama.

Umro je 30. svibnja 1982. godine, u Sarajevu, u svojoj 70. godini. Vrhovni sabor islamske zajednice je 6. listopada 1990. godine donio odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi Zbornik radova – piše Raport.ba.

Tko je bio Mile Budak

Mile Budak, književnik, političar i ustaški ideolog (Sveti Rok kod Gračaca. 30. VIII 1889 — Zagreb. 6. ili 7. VI 1945). Gimnaziju polazio 1902–10. u Sarajevu, kada se javio u književnosti pjesmom Prijatelju Fadilu K. u Pobratimu 1907. Ondje se priklanja pravaškoj omladini (frankovci), a 1910. po dolasku u Zagreb upisuje povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu, ali ubrzo prelazi na pravo. Postaje jedan od ideologa grupe oko lista Mlada Hrvatska, koji i uređuje sastavlja mladohrvatsku himnu, a po mišljenju M. Gross vjeroatno je glavni autor brošure Riječ mlade Hrvatske (Zagreb 1911). God. 1911 iznosi mladopravaške ideje u sarajevskoj Hrvatskoj zajednici (30. VIII i 2. IX) i 1912. u Supilovu Rječkome novom listu (23. I) »da je suradnja sa Srbima nemoguća« i »koleba se u priznavanju njihova nacionalnog imena« (Gross). Povodom Jukićeva atentata 1912. na S. Cuvaja dospijeva u zatvor. God. 1914. mobiliziran je u vojsku Austro-Ugarske te je ranjen, a 1915. u bolnici u Valjevu zrobljava ga srbijanska vojska, s kojom se povlači preko Albanije do Italije. gdje je do 1919. u zarobljeništvu. Potom se vraća u Zagreb te 1920, završava studij prava doktoratom. Kao odvjetnički pripravnik zapošljava se kod A. Pavelića – poznanika iz zatvora 1912 – i od tada traje njihova suradnja.

Poslije I svjetskog rata pristupa obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava (frankovci) te je član zagrebačkoga gradskog zastupstva do 1928. Zamjenik je starješine, a potom drugi i zadnji starješina Hrvatskog sokola do njegova raspuštanja 1928. God. 1924. uređuje Hrvatsku misao, a 1924–32. Hrvatsko pravo. Nakon uvođenja šestojanuarskog režima 1929. te odlaska A. Pavelića u emigraciju, vođa je Hrvatske stranke prava, s kojom pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK). Od listopada 1929. provodi sedam mjeseci u zatvoru. God. 1931. vodi »jednu od prvih akcija za amnestiju svih političkih zatvorenika« (Z. Stipetić), rezultat koje je brošura Za amnestiju s potpisima velikog broja znanih hrvatskih intelektualaca, pobornika najrazličitijih ideologija. Mnogi od njih potpisat će Protest i apel povodom neuspjeloga policijskog atentata na Budaka u srpnju 1932. Potpisnici Protesta, od lijevih intelektualaca do najdesnijih, ubrzo će se najžešće sukobljavati poslije napuštanja politike tzv. hrvatske koncentracije. Poslije oporavka od atentata B. na poziv V. Mačeka sudjeluje u donošenju Zagrebačkih punktacija. God. 1932. emigrira u Italiju i Njemačku, gdje se povezuje s ustašama i Pavelićem; šef je njihove kancelarije u Berlinu. 1932–34, a zatim odlazi u Italiju.

U emigraciji objelodanjuje jedno od temeljnih djela za ideološko izgrađivanje ustaša, u izdanju »Hrvatskog kola« (za Ameriku i Kanadu) Hrvatski narod u borbi za samostalnost i nezavisnu hrvatsku državu (1934; španjolski prijevod izlazi iste godine u Buenos Airesu); izdaje i uređuje godišnjak Nezavisna hrvatska država (Buenos Aires 1934). U Italiji Pavelić ga je za zasluge u ustaškom pokretu imenovao – za »poglavnog doglavnika«, a 1935. i zapovjednikom svih ustaških logora. God. 1938. posredovanjem policijskog delegata Kraljevine Jugoslavije V. Milićevića i, čini se, uz suglasnost istaknutih članova HSS (J. Pernara i J. Krnjevića), nakon sastanka s predsjednikom vlade M. Stojadinovićem u Comu, a u okviru Beogradskog sporazurna (Italija-Jugoslavija), vraća se u Zagreb. Tada je uz pomoć M. Lorkovića – povratnika iz Njemačke-znatno ojačao ideološko-političku akciju desnice. B. je, uz S. Kvaternika, glavni organizator ustaša u zemlji.

Na izborima krajem 1938. zalaže se za podršku HSS-u i Mačeku, dok se ostale struje ekstremne nacionalističke desnice (S. Buć i drugi) zalažu za apstinenciju. Povodom Sporazuma Cvetković-Maček od 26. IX 1939. B. parafrazirajući Mačekovu izjavu iz 1929. objavljuje protusporazumski letak Lajbek je zakopčan. Početkom veljače 1939. pokreće i 1939–42. uređuje proosovinski orijentiran list Hrvatski narod oko kojeg se okupljaju frankovci i ustaše. Kad početkom 1940. dolazi do učestalih manjih ustaških terorističkih akcija, vlast Banovine Hrvatske odgovara te zabranjuje Hrvatski narod a B. je, uz M. Lorkovića. I. Oršanića, J. Frkovića i J. Rukavinu među najistaknutijima u grupi od 50 ustaša zatvorenih prvo u Lepoglavi a zatim interniranih u Krušćicu kod Travnika. Potom se radi liječenja vraća u Zagreb te ga početak aprilskog rata 1941. zatječe u bolnici.

Neposredno po proglašenju ustaške NDH, 12. travnja imenovan je predsjednikom privremenoga Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja u prvoj vladi NDH postaje ministar bogoštovlja i nastave. Prije još donekle prikrivanu antisrpsku, antikomunističku i antisemitsku propagandu, do rata objavljivanu u Mladoj Hrvatskoj, Hrvatskom pravu, Pravašu i Hrvatskom narodu, nastavlja u drugoj polovici 1941. nizom govora na Radio Zagrebu te po središnjoj, sjeverozapadnoj i sjevernoj Hrvatskoj, koje u dijelovima ili u cjelini prenose onodobni ustaški listovi.

Od kraja 1941. do 23. IV 1943. poslanik je NDH u Berlinu, a do studenog 1943. ministar vanjskih poslova. Početkom svibnja 1945. bježi iz zemlje, ali su ga vlasti Velike Britanije izručile Jugoslaviji, te ga je Vojni sud II armije osudio na smrt kao ratnog zločinca, nakon čega je pogubljen.

 

Podijeli objavu