Naslovnica LOKALNO Brotnju u pohode

Brotnju u pohode

Podijeli objavu

Ova priča mora poći izdaleka, od prastarih vremena i prvih sačuvanih zapisa. Ako se od Mostara, kao prirodnog središta Hercegovine, odmaknemo stotinjak kilometara na jednu, drugu, treću i četvrtu stranu i izgovorimo riječ Brotnjo, malo tko će znati o čemu govorimo.

Dobro upućeni botaničar znat će da je riječ o biljci zvanoj broća – Rubio tinctorum – izvrsnom sredstvu za bojenje sukna i tkanina. To je bila strateška biljka bez koje se odjeća nije mogla išarati i ukrasiti.

Ozbiljni povjesničari pišu da je po toj biljci Brotnjo dobilo svoje ime. Samo mjesno stanovništvo zna da se pod imenom Brotnjo nalazi zemljopisni prostor koji je položen u zapadnoj Hercegovini između tokova rijeke Neretve i Trebižat ili, još točnije, uz granice općina Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški i Čapljina.

Kraj se pod imenom Brotnjo prvi put spominje 1306. – 1307. godine u trgovinskim i drugim ugovorima s Dubrovačkom Republikom. Nakon povratka sa svečanosti ustoličenja bosanskog kralja (Visoko, 1404.), poklisari Dubrovačke Republike pisali su svome knezu: Od vremena potopa svijeta nigdje se narod nije smeo i uznemirio kao u Bosni.

Kada se vonj raspada Bosanskog kraljevstva raširio na sve strane i došao do dubrovačkih zidina, 1416., upozorili su i utjecajnu mađarsku kraljicu, ondašnju Angelu Merkel: U susjednoj Bosni nema reda ni posluha, zavladala su razbojstva i otimačine. Zemlja klizi svome kraju.

U isto vrijeme posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević pisao je rimskom papi Piju II.: Turci su u mom kraljevstvu podigli nekoliko utvrda. Zemlja se nalazi pred nestankom. Neuk svijet to ne vidi i ne razumije. Mojem kraljevstvu potrebna je Vaša hitna pomoć.

Vapaj za vapajem. U ovoj prepisci ima naznaka o prostoru koji će se, s vremenom, krstiti imenom – Brotnjo.

Kada temeljito sagledamo aktualnu društvenu stvarnost, čovjek se mora upitati – ima li ikakve razlike između onoga što su pisali dubrovački poklisari svome knezu i mađarskoj kraljici, a bosanski kralj Svetoj Stolici, u odnosu na ono što svakog dana, Urbi et orbi, iz punih pluća i na sav glas govori jedan aktualni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Narod se, zaista, smeo i uznemirio.

U našoj zemlji danas vlada nered, neposluh i ozbiljna korupcija. U svom dostojanstvu i kolektivnim pravima jedan konstitutivni narod sustavno se ponižava. U kojem god smjeru pođe, mal i nemoćan, s ustavnim zaštitnikom koji ne zna što će sam sa sobom, naiđe na tvrd kamen, na nerazumijevanje, u kome postoji samo naše državotvorno i pravično i ono drugo vaše – pogrešno i secesionističko mišljenje.

Takva politika ne donosi ništa dobro!

Teško je živjeti u zemlji raspete sudbine. Kako sa sklepane državne tvorevine skinuti luđačku košulju, kako zaustaviti političke opite, koji su postali generator svih nevolja koje se, iz dana u dan, umnožavaju?

Pitanje je dana kada će takva tvorevina, kakve na svijetu nema, perforirati, iz sebe još jednom prosuti gnoj koji se nakupio i želi poći napolje. Teško je biti malen i nemoćan, svjestan da jedni, drugi i treći mogu uraditi što hoće i kako hoće – kao što rade još od davne 1463. godine.

Posljednjih trideset godina tumor se širi i buja kao korov u vrijeme kišnoga proljeća. Političko ludilo ne jenjava. Šišti iz znanstvenih rasprava, o jasenovačkom logoru, novoj ploči, srebreničkom genocidu, hrvatskoj Oluji, srpskoj Noći sjećanja, novome Izbornom zakonu, pa i oko raspodjele odobrenih sredstava Međunarodnoga monetarnog fonda. Nesporazum na svakom mjestu i oko svega.

Kakva je sudbina zemlje u kojoj nema dogovora ni oko čega, u kojoj se ne poštuju ni odluke najviše sudske instancije – Ustavnog suda?

Sokrat, slavni grčki filozof, Platonov učitelj i najznačajniji mislilac zapadne civilizacije, pet stotina godina prije Krista upozorio je da demokratsku prazninu ne smiju popuniti prevaranti i nedorasli ljudi jer oni žele samo moć. Kada se na izborima takvi ljudi dočepaju vlasti, nastat će tiranija gora od svake monarhije i oligarhije.

I danas, osam stotina godina poslije prepiske dubrovačkih poklisara i bosanskih kraljeva, ima dovoljno razloga da se čovjek upita – što je Bosna i Hercegovina i kako će posvađani narodi – više danas nego jučer – u njoj u miru živjeti? Nemam pretenziju odgovoriti na ovo pitanje, ali svaki razuman čovjek mora se upitati – klizimo li prema 1463. godini?

Akademika Zdenka Ostojića, rođenog Brotnjaka, ortopeda svjetskog glasa, pitao sam – postoji li neka metoda kojom bi se rasklimani kukovi i bokovi naše zemlje mogli zamijeniti, ispraviti i centrirati bez puno razmišljanja, reče mi:

Teško. Tkivo je atrofiralo, svaki operativni zahvat mogao bi dovesti do prsnuća ključnih kostiju i općeg rasula.

Na istovjetno pitanje nije mi mogao odgovoriti ni drugi ponosni Brotnjak, prof. Ivan Sivrić, agilni i uspješni predsjednik Društva hrvatskih književnika HB. Njegova književno-pjesnička prosudba bila je nešto blaža, pa reče: Ima nade!

Sredinom prošloga stoljeća središte Brotnja postao je Čitluk. Tu su postavljeni temelji male općine, a danas modernog, urbaniziranog i perspektivnoga gradića.

Ljudi Brotnja uvijek su teško živjeli. Do potkraj prošlog stoljeća uzgajali su duhan i vinovu lozu. U sušnom i bezvodnom kraju, druge kulture nisu mogle uspijevati. I smokva, otporna mediteranska biljka, sa žilama duboko uronjenim u zemlju, zna pod hercegovačkom žegom pokleknuti i ne donijeti sočnu i jestivu voćku. Često je nosila sasušen plod koji je čekao da ga netko ubere prije nego što se od grane otrgne i na zemlju padne. Živjeti u ovom kraju nije bila laka ni lagodna stvar, ali su takve prilike odgajale vrijedne, radine, odlučne i odgovorne ljude.

Drugi svjetski rat poharao je Brotnjo. Neupućen svijet pošao je za nacionalnim barjakom u uvjerenju da je to trenutak koji se stoljećima sanjao i čekao. Vlak je pošao pogrešnim tračnicama, s pogrešnim vlakovođama, i neukim skretničarima. Proklizao je i sunovratio se. Na putu za nikud, samo u župi Međugorje, 386 mladića i muževa nije se vratilo svojim kućama: roditeljima, ženama, zaručnicama i, što je najtragičnije, brojnoj maloljetnoj djeci. To je povijesna storija s okusom tragedije, za ozbiljno filmsko ostvarenje.

Prva desetljeća nakon Drugoga svjetskog nisu bila lagana. Totalitarni sustav prodirao je u sve sfere života, postao je izvor straha, neizvjesnosti i potrage za sigurnijim životnim staništima. Gastarbajterske generacije, odgojene po zapadnim mjerilima, Brotnju su otvorile novu stranicu. Nije to više zatvorena kutija koju su povijesne neprilike zatirale, ponižavale i sotonizirale. Brotnjo nije više kraj iz koga se bježi.

Kada se iz smjera Žitomislića, Blizanaca i Graca putnik i namjernik približi ulazu u grad, uočit će stambeno naselje kakvo se može vidjeti u američkim sapunicama: moderan hotel, nogometni stadion, središnje groblje nalik zagrebačkom Mirogoju. U gradu su ulice presvučene svježim asfaltnim zastorom i prometnom signalizacijom. Unatoč opasnoj pandemiji, svibanjsko slavlje Čitluk može dočekati radostan. To je grad i općinsko središte u koje se dolazi.

Ipak, slavlje je moglo biti veće i snažnije da je dovršena, kako ljudi govore, “ukleta dionica puta” koja, u dužini od nekoliko kilometara, vodi od Zvirovića do međugorske Tromeđe. Od vremena otvaranja graničnog prijelaza Bijača prošle su četiri godine, a ova dionica – kao puževa trakavica.

U ponedjeljak, 12. travnja prošao sam ovom dionicom i na gradilištu, dugom šest kilometara, vidio sam dva građevinska stroja i šest radnika. Geologe i seizmologe možemo upitati i dobiti stručno obrazloženje zašto su, od listopada prošle do svibnja ove godine, u Hercegovini zaredala podrhtavanja tla?

Od epidemiologa možemo dobiti objašnjenje o virusu koji trese cijeli svijet, a nisam siguran da bi nam netko mogao objasniti zašto ova dionica puta nije dovršena.

U teška i ova nešto bolja vremena, Brotnjo je postalo vrelo uspješnih ljudi. Ovom kolumnom podsjetit ću samo na one najbolje među najboljima, one najviše, među onima koji su jednako tako visoki: fra Frano Miličević, 1835. – 1903., prvi tiskar i pjesnik; fra Didak Buntić, 1871. – 1922., pisac, filozof i poliglot; tri međugorska svećenika franjevačkoga reda s devet doktorata: fra Vendelin Vasilj, fra Kvirin Vasilj i fra Ivo Sivrić.

Brotnju na ponos mogu biti živući svećenici i doktori znanosti: dr. fra Stjepan Krasić, dr. fra Tomislav Pervan, dr. fra Ivan Dugandžić, dr. fra Šimun Šito Ćorić, dr. fra Ivan Ševo, fra Marinko Šakota.
Brotnjo se danas može podičiti niskom sveučilišnih profesora, trolistom dekana na prestižnijim mostarskim fakultetima, četverolistom redovitih akademika i četverolistom tenisača i košarkaša, velikim svjetskim sportskim zvijezdama: Marinom Čilićem, Ivanom Dodigom, Zoranom Planinićem i Ivicom Zupcem.

Priča o Brotnju ovoga doba završava na južnim i zapadnim obroncima, u dodirima s prostorom općine Ljubuški i Čapljina. S Međugorjem. Desetak modernih hotela, stotine raskošnih obiteljskih kuća i motela, sa sportskim centrom i etnoselom kakvih je malo u bogatim zemljama i poznatijim turističkim destinacijama svijeta. U sušnome kraju, koji nema ni rijeke ni potoka, vrijedni ljudi bušili su zemlju do 250 metara, spustili se do razine rijeke Neretve i napojili svoj kraj.

Čovjek se opravdano pita: što bi ovi vrijedni i pametni ljudi učinili da iza njih stoji ozbiljan državni okvir, da imaju svoju banku koja bi ih pratila i poticala te da su bili malo oprezniji u zagrebačkim zavrzlamama 1941. i 1991. godine?

Ribi je svejedno kojom će vodom plivati. Vuku samotnjaku svejedno je kojom će planinom jezditi. Čovjeku nije i ne može biti jer je razumno biće koje pazi kojim će putevima hoditi i gdje će naći svoje životno stanište.

I gdje god da je kroz sva životna razdoblja, s njim, ruku pod ruku, kao neobjašnjiva pojava, putuju sjećanja na mjesto gdje se rodio, progledao, progovorio i odrastao.

Svibanjskoj svečanosti, sa svih strana, pohrlit će čestitari.

Josip Muselimović / Večernji List

Podijeli objavu