Zajednica Cenacolo počela je obilježavati 25. obljetnicu dolaska u Hrvatsku i otvaranja prve kuće na ovim prostorima.
Prilika je to ne samo za puko slavljenje i zbrajanje dojmova, uspomena i događaja u ta dva i pol desetljeća, kojih itekako ima i koji su silno značajni, jer su promijenili živote na tisuće i tisuće mladih ljudi. Ma što promijenili, vratili ih u život, jer su prije dolaska u Cenacolo bili mrtvi i Cenacolo bi im bila posljednja stanica u besmislu života koji ih je snašao nakon što su podlegli lažima svijeta, ovisnostima i uništavanju samih sebe i najbližih oko njih.
U Cenacolu ih je čekala sestra Elvira, koja se u pedesetoj godini odlučila na hazarderski potez i krenula iz ruševne kuće spašavati živote mladima koje su svi odbacili. U temelje Cenacola s. Elvira ugradila je vjeru i molitvu, rad i disciplinu. Dakako, primala je i one koji nisu vjerovali u Boga, jer to nije bio nikakav preduvjet. Štoviše, njezina je vjera bila toliko jaka da bi mladićima govorila: “Ma ne trebaš ti vjerovati, već samo dođi, mi ćemo vjerovati za tebe!” I tako je i bilo. U njezinoj vjeri mladi su kasnije pronalazili i svoju. Zapravo, ono što se dogodilo i što se još uvijek događa u Cenacolu, a sasvim je sigurno riječ o pravom misteriju i nebeskom zahvatu, susreo sam čitajući karmelićanina Stinissena baš ovih dana kada je Cenacolo počeo s obilježavanjem svoje obljetnice.
Stinissen (koji nikakve veze nema s Cenacolom) govori o ljudskoj slabosti, tj. upravo o onome “kapitalu” s kojim su mladi dolazili u Cenacolo, kada ništa drugo nisu imali do svoje beskrajne slabosti i životne razoružanosti. On otkriva i zašto je tome tako u današnjem svijetu i kaže kako je “čovjek našeg vremena psihički mnogo slabiji nego njegovi roditelji” te da “mnogi imaju duboke rane u svojoj psihičkoj strukturi kao posljedicu nedostatka ljubavi za vrijeme odrastanja”.
“Ugodnost i komfor također pridonose povećanim slabostima i nedostacima. Mi smo manje prekaljeni ili očeličeni i prema tome manje otporni na fizička i psihička životna opterećenja. Zbog te krhkosti više smo gurnuti nego naši roditelji prema askezi slabosti.
Čovjek našeg vremena je već dovoljno slab. Uloga koju naša askeza treba odigrati jest prije svega da nas nauči prihvaćati naše slabosti i preoblikovati ih u potpunu otvorenost pred Bogom”, veli Stinissen, kao da posve opisuje askezu, molitvu i rad, koja mladima kroz Cenacolo spašava živote. I to je važno primijetiti baš u ovoj obljetnici, jer će vrijeme koje dolazi pred vrata Cenacola donijeti još više ranjenih i slabih, slomljenih i razrušenih života besmislom i beznađem koji im se nude u širokoj lepezi navezanosti na životne navike i ovisnosti, od droge i alkohola do kocke i interneta. Kroz sve, zapravo, što želi zamagliti čovjekov pogled prema smislu njegova života i postojanja, a to je da je stvoren za vječnost, a ne za prolaznost. U Cenacolu su to shvatili i u tome je tajna uspjeha njihove misije. I jamstvo da će je uspješno nastaviti.
