Nasilje u obitelji je najčešći, ali i najskriveniji oblik nasilja, a definira se kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem. Takva se definicija nasilja može primijeniti u svim oblicima nasilja u obitelji- fizičkom, psihičkom, seksualnom, ekonomskom i radnom iskorištavanju.
U velikom broju društava smatralo se kako je nasilje prema članovima obitelji isključivo obiteljska i osobna stvar, pa su time i njegove razmjere bile nevidljive. Toleriranje nasilja u obitelji ima duboke korijene u kulturnim i patrijahalnim obrascima ponašanja, koji podrazumijevaju rodno utemeljene strukture moći, podređenu poziciju žene, upotrebu fizičke snage kao legitimnog sredstva kontrole i moći prema ženi i slabijim članovima obitelji.
Razvojem svijesti o ljudskim pravima, te pravima djece, žena i starih osoba srušeni su brojni stereotipi o obitelji kao zatvorenoj cjelini. Tako je nasilje u obitelji tijekom posljednjih desetljeća postalo predmet širih društvenih rasprava, te brige brojnih društvenih i državnih institucija, a posebno nevladinih organizacija koje su istaknule da je obiteljsko nasilje jedan od najočitijih oblika kršenja ljudskih prava.
Prema podacima Gender Centra Federacije Bosne i Hercegovine, 52,8 % žena u FBIH je od svoje 15. godine života iskusilo bilo koji oblik nasilja. Najšire je rasporostranjeno nasilje koje nad ženama vrše njihovi sadašnji ili bivši partneri, jer su prema istraživanjima oni počinitelju u 71,6% slučajeva. Žene mlađe životne dobi su u većoj mjeri izložene nasilju nego one u starijoj životnoj dobi ( stopa prevalencije kod žena starosti 18-24 godine iznosi 56,38%, a kod žena starijih od 65 godina prevalencija je 44,2%), a rezultati su isti i za žene slabijeg zdravlja i one sa određenim stupnjem invaliditeta. Podaci o incidenciji nasilja govore da se ne radi o pojedinačnim incidentima, nego o praksama koje se ponavljaju.
Ovih dana obilježava se međunarodna kampanja za borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama pod nazivom “16 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja”.
Kampanju je 1991. godine pokrenuo Institut za globalno žensko vodstvo, a od tada je u njoj sudjelovalo više od 6.000 organizacija iz 187 zemalja svijeta.
Kampanja počinje 25. studenog Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, te obuhvaća još četiri važna međunarodna datuma koja povezuju žene, nasilje i ljudska prava:
1. prosinac – Svjetski dan borbe protiv AIDS-a
3. prosinac – Međunarodni dan osoba sa invaliditetom
6. prosinac – Godišnjica Montrealskog masakra
10. prosinac – Međunarodni dan ljudskih prava, sa kojim i završava kampanja.
Cilj kampanje je prekinuti šutnju o nasilju nad ženama informiranjem javnosti o alarmantnoj situaciji, širenjem svijesti javnosti o opsegu problema, te predlaganjem rješenja.
Utjecaj nasilja je ozbiljan i dugotrajan, a implikacije po zdravlje i dobrobit žrtava su kompleksne i široko rasprostranjene. Preživjele žrtve obično osjećaju strah, šok, sram ili bijes, i oko tri od deset žena pogođene su dugotrajnim psihološkim posljedicama, kao što su osjećaj ranjivosti, depresija, gubitak samopouzdanja i poteškoće sa spavanjem.
Od izuzetnog je značaja za prevenciju ovog vida nasilja promoviranje dostupnih službi za podršku preživjelima i informisanje javnosti o tome na koji način se nasilje može spriječiti, u što spada praksa nulte tolerancije i adekvatne kaznene politike za počinitelje, te uključivanje muškaraca i dječaka u borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.
Važno je naglasiti da zakonsku obavezu prijavljivanja nasilja u obitelji imaju zdravstveni i socijalni djelatnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove, nevladine organizacije, kao i svaki građanin i članovi obitelji koji znaju za slučaj nasilja u obitelji, i to policiji, nadležnom tužilaštvu ili centru za socijalni rad. U slučaju da žrtva nije u mogućnosti prijaviti nasilje u obitelji odlaskom u navedene institucije jer je izložena stalnim prijetnjama, napadima, uznemiravanju, kontroliranju i ograničenom kretanju od strane počinitelja, nasilje može prijaviti i putem SOS broja 1265 koji je dostupan 24 sata za područje FBiH.
Andrea Bevanda, mag.psih.
Centar za socijalni rad Čitluk
