Koliko odluka u životu donosimo zato što ih doista želimo, a koliko zato što se bojimo nekoga razočarati? I zašto nam je, čak i kada odrastemo, toliko teško reći „ne”, postaviti granice ili sebi dopustiti pogrešku?
Odrastanje bi nam, barem u teoriji, trebalo donijeti slobodu odlučivanja. Ipak, mnogi ljudi i u odrasloj dobi osjećaju potrebu za tuđim odobravanjem. Roditelji, partneri, društvo i očekivanja okoline često imaju mnogo veći utjecaj na naše izbore nego što smo spremni priznati. Koliko puta pristajemo na nešto za što nemamo kapaciteta? Koliko puta osjećamo krivnju kada izaberemo sebe? I zašto nas toliko pogađa pomisao da će netko zbog naše odluke biti nezadovoljan?
O tim pitanjima govori Nikolina Mamić, mentorica za osobni i profesionalni razvoj, koja ističe koliko uvjerenja usvojenih tijekom odrastanja mogu oblikovati naše odnose, odluke i doživljaj vlastite vrijednosti.
Imamo li doista pravo na vlastiti izbor?
Jedan od izazova odrasle dobi jest prihvaćanje činjenice da naši izbori neće uvijek naići na razumijevanje i odobravanje drugih. Mnogi su odrastali uz poruke da trebaju biti dobri, poslušni, odgovorni i paziti da nikoga ne povrijede. Takva očekivanja s vremenom mogu prerasti u osjećaj da smo odgovorni i za tuđe emocije, reakcije i razočaranja. Zato postavljanje granica često prati krivnja, čak i kada znamo da su nam te granice potrebne.
Posebno je zanimljivo pitanje koliko smo sebi spremni dopustiti pogrešku. Dok drugima nerijetko pružamo razumijevanje, vlastite odluke znamo preispitivati godinama.
Kada nas prošlost drži zarobljenima
Osjećaj krivnje posebno je težak kada se veže uz događaje koje više ne možemo promijeniti. Što smo mogli učiniti drukčije? Jesmo li nešto mogli spriječiti? Jesmo li trebali ranije reagirati? Takva pitanja mogu nas dugo zadržavati u prošlosti, u pokušaju da pronađemo odgovor koji će nam donijeti olakšanje. No koliko god analizirali ono što se dogodilo, prošlost ne možemo vratiti pod svoju kontrolu.
Važno je zato naučiti razlikovati odgovornost koju možemo preuzeti od tereta koji nastavljamo nositi i onda kada više ništa ne možemo učiniti.
Odrasli smo, ali još učimo živjeti po svome
Ove teme posebno dolaze do izražaja u partnerskim i obiteljskim odnosima, u kojima se osobne potrebe često sudaraju s očekivanjima drugih. Nikolina Mamić otvoreno govori i o vlastitim iskustvima, uključujući zahtjevne prve godine majčinstva i preispitivanje partnerskog odnosa. Njezina priča otvara prostor za razgovor o tome koliko se lako možemo udaljiti od vlastitih potreba pokušavajući odgovoriti na sve uloge koje svakodnevno imamo.
Možda je upravo jedna od važnijih lekcija odrasle dobi prihvatiti da imamo pravo na vlastite izbore, čak i kada se oni drugima ne sviđaju. Da smijemo pogriješiti, predomisliti se, naljutiti se i priznati da nešto više ne možemo ili ne želimo.
O ovim temama Nikolina Mamić razgovarala je s pedagoginjom i voditeljicom Anom Pavlović u novoj epizodi podcasta „Rastući s djecom”. Cijeslu epizodu pogledaj ovdje
