Poslije tromjesečnog nadljudskog otpora jugočetničkoj sili, Vukovar – stari hrvatski grad na Dunavu – doživio je najtragičniji dan u svojoj povijesti: 18. studenoga 1991. pomahnitali ga je neprijatelj zaposjeo i počinio teške zločine neviđene još od Drugoga svjetskog rata.
Zaredali su se stravični pokolji preostalih branitelja i civila, a preživjelo hrvatsko stanovništvo protjerano je sa svojih ognjišta. Pred očima međunarodnih promatrača jugovojska je pokazala svoje zločinačko lice.
Potkraj ljeta 1991. elitne gardijske brigade JNA trebale su se kroz Slavoniju probiti do Zagreba. Jugostratezi su predviđali pad Vukovara za samo tri dana. No malobrojni su hrvatski branitelji zaustavili neprijateljski prodor i oko opkoljenoga grada vezali oko 50 tisuća pješaka.
Poslije početnih neuspjeha agresor je primijenio taktiku danonoćnoga bombardiranja grada, što je izazvalo goleme civilne žrtve.
Branitelji su uzvraćali udarce. Trpinjska cesta postala je grobnicom neprijateljskih oklopnih snaga. Tijekom tromjesečnih borba uništeno je oko 300 tenkova i tridesetak zrakoplova, 15 je tisuća napadača ubijeno, a još više ranjeno.
Iako je napokon zauzela Vukovar, jugovojska je toliko psihološki i materijalno oslabjela da više nije mogla napredovati. Otpor Vukovara Hrvatskoj je donio vrijeme za jačanje vlastite vojske koja se sada mogla ne samo braniti nego i poduzimati ofenzivne operacije.
Istoga dana kad je pao Vukovar i na drugome kraju Hrvatske počinjen je još jedan bezumni zločin. U zadarskome zaleđu u Ravnim kotarima četnici su upali u Škabrnju i potajno smaknuli 84 branitelja i civila, a selo sravnili sa zemljom.
Junačka obrana Vukovara postala je simbolom hrvatskog otpora velikosrpskoj agresiji, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode. Zbog svega toga Hrvatski je sabor 18. studenoga proglasio Danom sjećanja na herojski Vukovar.
