Karlsruhe (kros) “Preko 100? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr…nja i vodio sve ratove od ’91. do ’99. Fašisti iz bivše Jugoslavije i iz drugih zemalja koji su izbjegli UDBI”, napisao je Krešo Beljak na Twitteru.
Nakon ove informacije razgovarali smo s mnogim Hrvatima u inozemstvu koji su u šoku, nevjerici i strahu. Posebno su pogođeni Hrvati kao što su Iva i Gojko Bošnjak iz Karlsruhea, svjedoci terora, progona i zločina UDBE u Njemačkoj.
– Gledajući Dnevnik u podne na HRT ostala sam šokirana nakon izjave Predsjednika HSS-a Kreše Beljka. Prvo što sam uradila nazvala sam supruga i ispričala mu o kakvoj se izjavi radi. On nije mogao da vjeruje dok nije došao doma i sam čuo tu informaciju. – bile su prve riječi Ive Bošnjak supruge Gojka Bošnjaka na kojeg je UDBA sedamdesetih godina izvela dva neuspjela atentata.
Krešo Beljak o političkim atentatima UDBA-e: Samo 100? Očito nedovoljno
Posebno me je pogodila činjenica – nastavila je Iva, da samo se danas sječali našeg prijatelja i kuma Nikole Miličevića koji je točno prije 40 godina, 13. siječnja 1980. ubijen u Frankfurtu od strane UDBE, koja se nije osvrtala na to da iza njega ostaje supruga s petero maloljetne djece.
– Kada sam čuo tu informaciju oko mene se zemlja okrenula – sav uzbuđen nastavio je Gojko Bošnjak. Predsjednik Tuđman je rekao u počecima stvaranja hrvatske države „Pružite ruku svima onima koji su vas progonili.“ Mi smo pružili ruku, a oni nama nisu nikada. Na mene je UDBA pokušala atentat 1972. godine s podmetanjem bombe u restoranu, a 1973. zahvaljujući blokadi pištolja atentat nije uspio. Atentator je bio osuđen u Karlsruheu na 10 godina zatvora. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske došao sam do dokumenata koji pokazuju da je UDBA planirala u nekoliko navrata ponovne atentate na mene.
Među Hrvatima u inozemstvu nakon Beljkove poruke koja je upućena svim Hrvatima koji misle drugačije pojavio se šok, nevjerica i strah. Nitko ne može vjerovati da ima još bolesnih umova koji razmišljaju danas kao što su Simo Dubajić i Milan Basta razmišljali 1945. godine.
Kako je i sam Simo Dubajić izjavio da je odgovaran za likvidaciju najmanje 30.000 ratnih zarobljenika kao i to „samo mi je žao što ih nije bilo 100.000.“
Titovi partizani su počeli krvavi pir nakon završetka 2. svjetskog rata pod rukovodstvom Milana Baste u Bleiburgu 12.05.1945. godine kada su poubijali 29 mještana Bleiburga, a od toga 15 žena. Samo radi toga što su oni ili njihove obitelji bili aktivni na referendumu održanom 1920. godine o sudbini Koruške o tome da li da ostane u Austriji ili da se pripojiti Jugoslaviji. Nakon tog zločina u Bleiburgu Milan Basta je djelonično poubijao ratne zarobljenike i civile kod Bleiburga, a ostale predao Simi Dubajiću na smaknuće ili križni put.
U posljednje vrijeme slične izjave dali su narodni zastupnici Hrvatskog sabora Nenad Stazić “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.” i sada Krešo Beljak. Izgleda da bi kao sljedbenici Dubajića i Baste rado taj posao odraditi danas, temeljito i do kraja. Po svemu sudeći takvi se razgovori vode kod koalicijskih partnera koji su okupljeni oko SDP.
Umjesto da osude takve izjave i poduzmu stegovne mjere oni se blamiraju pravdajući takve postupke i tumačeći izjavu tako da ni oni sami ne vjeruju u to što govore.
– Nikad nisam mogao pretpostaviti da bi netko nakon neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske mogao i pomisliti na zločine prema Hrvatima u inozemstvu. Sada vidimo da skoro nakon 30 godina samostalnosti Hrvatske, UDBA još djeluje i odgaja svoje sljedbenike. Razočarani smo ne djelovanjem institucija Republike Hrvatske u zaštiti svih njenih građana ma gdje god oni bili, od suludih ideja i terora. – zaključio je Gojko Bošnjak.
Ako se danas ratovi ne vode konvencionalnim oružjem nego kroz medijske prostor onda postoje i sve naznake „medijskih zličina“ protiv čovječnosti. Protiv takvih „medijskih zločinaca“ svaka pravna država mora poduzeti sve pravne mjere i takve „zločine“ spriječiti dok ne bude prekasno.
Poražavajuća je činjenica da nakon takvih javnih izjava, ne djelovanje Državnog odvjetništva, Pučke pravobraniteljica i nevladinih udruga koji ne poduzimaju ništa protiv onih koji javno „beljakaju“, iznose govor mržnje i time čine „medijske zločine“ protiv čovječnosti. Zbog svog nečinjenja postavlja se pitanje da li se Hrvatska može smatrati uopće demokratskom državom.
Čudna i neshvatljiva je pasivnost i neprofesionalnost nevladinih udruga, pojedinih političara i medija koji uvijek vagaju s koje strane, lijeve ili desne, dolazi kakva informacija i prema tome se tada navijački odnose. Kad mediji izvršavaju poslove koji im nametnu njihovi nalogodavci tada se o tome piše danima, a kada su štičenici nalogodavaca u pitanju onda se sve to završava u istom trenutu.
Tekst i foto: Vlado Bulić
