U ovotjednoj emisiji “Nada koja liječi” Radiopostaje Mir Međugorje psihologinja Marijana Grgić govorila je o traumi koja se sve češće pojavljuje u njezinom savjetovalištu, ali i u životima mnogih.
Sve više ljudi nosi iskustva koja ih i godinama kasnije bole, sputavaju, iscrpljuju i određuju njihovo ponašanje, odnose i doživljaj sebe. Mnogi od njih ni ne znaju da ono što proživljavaju ima ime – trauma.
ŠTO JE TRAUMA – PSIHOLOŠKI I NEUROBIOLOŠKI
Psihološki gledano, trauma nije sam događaj. Trauma je ono što ostaje u čovjeku kada događaj nadvlada njegove kapacitete nošenja. Neurobiološki, trauma je zapisana u mozgu i tijelu.
Kada osoba doživi snažan strah, gubitak, poniženje, nasilje ili dugotrajnu nesigurnost, mozak ulazi u stanje preživljavanja. Aktivira se amigdala, centar za opasnost, dok se dijelovi mozga zaduženi za razmišljanje i smisao privremeno isključuju.
Zato trauma često nije pohranjena kao priča, nego kao:
- tjelesna reakcija
- slika
- miris
- osjećaj u prsima
- knedla u grlu
- drhtanje
- nemir
Tijelo pamti i onda kada mi želimo zaboraviti.
ZAŠTO PRIČANJE O TRAUMI MIJENJA MOZAK?
Znanost danas jasno pokazuje da se pamćenje ne reproducira kao snimka. Svaki put kada se sjećanje aktivira, ono se rekonsolidira – ponovno se pohranjuje u mozgu. To znači da se trauma, kada se priziva u sigurnom okruženju, bez realne prijetnje, može pohraniti s manjim emocionalnim nabojem. Ne briše se događaj, ali se briše patološki strah.
Zato se često događa da se s vremenom više ne sjećamo kako smo se osjećali u samom događaju, nego se sjećamo zadnjeg puta kada smo o tome govorili. To nije potiskivanje. To je iscjeljenje kroz integraciju.
Rekonsolidacija sjećanja je, ponovimo zajedno: kada se sjećanje aktivira, ono postaje privremeno „plastično“ i može se izmijeniti prije ponovnog pohranjivanja u mozgu.
- ako se trauma prisjeća u sigurnom okruženju, bez realne prijetnje,
- uz smisao, narativ, vjeru, svjedočenje, emocionalni naboj se smanjuje, i sjećanje se ponovno pohranjuje s manjom razinom straha. Ovo je potvrđeno u istraživanjima: Nader & Hardt (2009) i Schiller et al. (2010)
Dakle, ne briše se činjenica, nego se briše patološka emocionalna reakcija. Ljudi koji ste doživjeli traume, pričajte dakle o svojim traumama u sigurnom okruženju, svjedočite I pišite. Bit će lakše I vama, a I nama.
OSOBNA PERSPEKTIVA – SVJEDOČANSTVO
Na svom osobnom primjeru moram reći da sam primijetila upravo ono što su istraživanja pokazala.
Što sam više pričala o traumi, svjedočila o njoj, to sam je sve rjeđe osjećala onako kako sam je osjećala na početku. Nisam se vraćala u izvorni strah, nego sam se sjećala posljednjeg puta kada sam o tome govorila.
Za mene je velika trauma bila ući u grad u kojem se moj muž drogirao i slušati iz njegovih usta svjedočanstvo o drogi. Prvi put su mi klecala koljena. Sam ulazak u taj grad vraćao je sjećanja na strah, žalost i nemoć koje sam tada proživljavala.
Međutim, kako sam počela svjedočiti našu traumu, ona je počela gubiti snagu. Svaki put kada bih nekome drugome pričala kako smo izišli iz tame u svjetlo, moje se srce pomalo iscjeljivalo.
Danas ta trauma više ne postoji. Sjećanje postoji, ali bez straha. Bez boli. Bez paralize.
To je ono što znanost naziva – integrirana trauma.
TRAUMA I PATNJA – NISU ISTO
Važno je razlikovati traumu od patnje. Patnja je dio života, a trauma nastaje kada patnja ostane neobrađena, bez smisla, bez odnosa, bez sigurnosti. Trauma zarobljava čovjeka u prošlosti. Patnja, kada se proživi uz smisao i odnos, može čovjeka produbiti I pripremiti nas za budućnost.
EKSPERIMENTI KOJI SU OBILJEŽILI RAZUMIJEVANJE TRAUME
1.Eksperimenti s psima – Martin Seligman (naučena bespomoćnost)
Seligman je pokazao da životinje koje su izložene neizbježnoj boli razvijaju stanje u kojem prestaju pokušavati pobjeći, čak i kada bijeg postane moguć.
To stanje nazvao je naučena bespomoćnost.
Ovaj eksperiment je temelj razumijevanja:
- depresije,
- pasivnosti,
- odustajanja kod traumatiziranih ljudi.
Traumatizirana osoba često ne pokušava izaći iz loše situacije – ne zato što ne može, nego zato što je živčani sustav naučio da nema izlaza.
2. ACE studija (Adverse Childhood Experiences) – što nam zapravo govori
ACE studija jedno je od najvažnijih i najcitiranijih istraživanja o traumi u djetinjstvu. Proveli su je američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) i Kaiser Permanente, a obuhvatila je više od 17.000 odraslih osoba koje su praćene kroz godine.
Istraživači su ispitanicima postavili pitanja o njihovom djetinjstvu, točnije o iskustvima prije 18. godine života. Ta iskustva uključivala su:
- fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje
- emocionalno i fizičko zanemarivanje
- odrastanje uz roditelja ovisnika, psihički bolesnog roditelja ili roditelja koji je bio u zatvoru
- obiteljsko nasilje
- razvod roditelja i kroničnu nesigurnost u domu
Svako od ovih iskustava nosilo je jedan ACE bod. Što je osoba imala više ACE bodova, to je imala više traumatskih iskustava u djetinjstvu.
Ono što je studija pokazala bilo je šokantno, ali izuzetno važno.
Osobe s 4 ili više ACE bodova imale su:
- višestruko veći rizik od depresije, anksioznosti i suicidalnih misli
- znatno veći rizik od ovisnosti o alkoholu, drogama i lijekovima
- veći rizik od rizičnih ponašanja, poput promiskuiteta i samoozljeđivanja
No studija se nije zaustavila samo na mentalnom zdravlju.
Pokazalo se da trauma iz djetinjstva doslovno ulazi u tijelo.
Ljudi s višim ACE rezultatom imali su:
- veći rizik od srčanih bolesti, moždanog udara i povišenog krvnog tlaka
- veći rizik od dijabetesa tipa 2
- veći rizik od autoimunih bolesti
- veći rizik od kroničnih bolova i upalnih stanja
Zašto? Zato što kronični stres u djetinjstvu trajno aktivira stresni sustav organizma. Tijelo živi u stanju stalne pripravnosti, luči povišene razine kortizola i adrenalina, a to dugoročno oštećuje imunitet, srce, krvne žile i metabolizam.
ACE studija je jasno pokazala da trauma nije samo „nešto psihičko“ i da se ne može svesti na rečenicu: „To je bilo davno, trebaš ići dalje.“
Trauma mijenja način na koji mozak, živčani sustav i tijelo funkcioniraju desetljećima kasnije. Jedan od najtežih, ali i najvažnijih nalaza bio je i da osobe s visokim ACE rezultatom u prosjeku žive kraće od onih koji su odrastali u sigurnom okruženju zato što su njihova tijela i mozgovi od najranije dobi učili preživljavati, a ne živjeti.
Zaključak ACE studije nije da su ljudi s traumom izgubljeni slučajevi.
Zaključak je da rana trauma ima mjerljive, stvarne i dugoročne posljedice, ali i da se uz sigurnost, odnos, terapiju, vjeru i svjesno liječenje ti obrasci mogu ublažiti i mijenjati.
Ono što se dogodilo u prošlosti nije naša krivnja, a razumijevanje tih rana daje nam moć da prestanemo živjeti u stalnom preživljavanju. Trauma u djetinjstvu ostaje zapisana u tijelu cijeli život ako se ne obradi.
3. Istraživanja Bessela van der Kolka – „The Body Keeps the Score“
Van der Kolk je pokazao da tijelo pamti traumu čak i kada je um pokušava zaboraviti.
Trauma se manifestira kroz:
- kroničnu napetost,
- bolove,
- nesanicu,
- disocijaciju,
- emocionalnu otupljenost.
Trauma je utjelovljeno iskustvo, a ne samo psihološko.
EKSPERIMENT S MALIM ALBERTOM – STVARANJE I UKLANJANJE TRAUME
Eksperiment je proveo John B. Watson 1920. godine.
Kako je trauma nastala: Mali Albert, beba bez straha, izložen je krznenoj životinji. U početku nema straha. Zatim istraživači istovremeno udaraju snažan metalni zvuk iza njega. Albert počinje povezivati: krznena životinja = opasnost. Kasnije pokazuje strah i od zečeva, krzna, brade. To je klasično uvjetovana trauma.
Kako su pokušali detraumatizaciju:
Kasnije se pokušavalo:
- ponovno izlagati podražaju bez straha,
- stvarati nova, sigurna iskustva,
- prekidati vezu između straha i podražaja.
Ovaj eksperiment pokazuje da se trauma se može naučiti, ali se može i odučiti kroz sigurno iskustvo.
TRAUMA, VJERA I SMISAO
Vjera ne briše traumu magično. Ali vjera daje smisao, a smisao je ključan u liječenju. Isus ne negira rane. On ih pokazuje uskrsnućem. U kršćanskoj perspektivi, trauma nije kraj priče. Rana može postati mjesto susreta, sućuti i snage.
PORUKA NADE
Ako danas nosite traumu, znajte da ona nije vaša konačna istina. Mozak je promjenjiv. Tijelo može naučiti sigurnost. Srce se može iscijeliti. Trauma ne nestaje zaboravom, nego istinom, odnosom i smislom. Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni.“
Ako ste danas umorni od nošenja prošlosti, znajte da niste sami. Bog vas ne poziva da ostanete zarobljeni u rani, nego da živite!
