Biste li prepoznali da je vaše dijete žrtva vršnjačkog nasilja? I još teže pitanje; biste li si to mogli priznali? Postoje pitanja koja ne želimo ni izgovoriti naglas, jer se bojimo da bi sama pomisao mogla prizvati ono čega se najviše plašimo. Nitko ne želi vjerovati da njegovo dijete sjedi u učionici i osjeća se samo. Da mu se smiju. Da ga isključuju. Da mu je školski hodnik mjesto napetosti, a ne sigurnosti. Lakše je reći da je to faza. Da je osjetljivo. Da će proći.
A onda postoji i drugo pitanje, ono koje jednako boli: Biste li povjerovali da je vaše dijete ono koje povrjeđuje druge? Na to gotovo instinktivno odgovaramo: “Moje dijete to ne bi nikad.” I u toj rečenici ima puno ljubavi. Ali ima i straha. Straha da smo negdje pogriješili. Da nismo vidjeli. Da ne poznajemo u potpunosti dijete koje odgajamo najbolje što znamo.
Naš um nas pokušava zaštititi. Od krivnje. Od srama. Od boli. I zato ponekad ne vidimo ono što je pred nama. Zato ponekad ignoriramo, pretpostavljamo, branimo i negiramo. Ne zato što ne volimo svoje dijete. Nego baš zato što ga volimo.
Ali istina je jednostavna i oslobađajuća: tek kada pogledamo, možemo pomoći.
Kad se bol nauči skrivati…
Dijete koje trpi nasilje ne izgleda uvijek onako kako bi mi to zamislili. Nije nužno povučeno, tiho, s lošim ocjenama. Može biti uspješno, nasmijano, odgovorno. Može imati prijatelje. Može biti “dobro dijete”. I baš zato je ponekad teško primijetiti što se sve događa unutar djeteta. Jer dijete na izvan može izgledati sretno i bezbrižno, a iznutra može osjećati bol koju ni ono ne može do kraja razumjeti. Bol koja viče bez riječi.
U nižim razredima osnovne škole promjene su često tjelesne. Odjednom ga boli trbuh. Glava. Umorno je baš ponedjeljkom. Zaboravlja opremu za tjelesni. Ne želi više na trening koji je nekad obožavalo. Možda više ne želi ići na rođendane. Možda mu se stvari „gube“. Postaje razdražljivo zbog sitnica ili se povlači u sobu bez objašnjenja.
U višim razredima i srednjoj školi znakovi postaju tiši, suptilniji. Tinejdžer može provoditi sate na mobitelu, ali ne zato što mu je zabavno, nego zato što pokušava kontrolirati štetu. Čita poruke u kojima ga ismijavaju. Gleda fotografije na kojima je izostavljen. Uči se smijati na vlastiti račun, samo da drugi ne bi primijetili koliko boli. Može reći da ga „nije briga“ dok mu se samopouzdanje polako urušava.
A onda… Kada sve iziđe na površinu, prvo pitanje koje čujemo je: „Zašto ništa nije govorio/la?“
Jer se srami.
Jer misli da je pretjerao.
Jer ne želi “raditi problem”.
Jer misli da je možda ono krivo.
Jer se boji da će, ako odrasli reagiraju, sutra biti još gore.
Jer je možda već jednom pokušalo nešto reći, pa je dobilo savjet da ignorira.
Dijete nauči „profesionalno“ skrivati znakove. Ne zato što mu nije važno. Nego zato što mu je previše važno.
U njegovoj glavi se polako oblikuju misli koje zvuče kao istina:
“Možda sam stvarno čudan.”
“Možda sam zaslužio.”
“Bolje da šutim.”
A kada dijete povjeruje da zaslužuje loše ponašanje, nasilje je već ostavilo dublji trag nego što mislimo.
Priča koja stoji iza ponašanja…
Teško je o tome govoriti, ali važno je. Dijete koje čini nasilje nije uvijek “zločesto dijete”. Često je to dijete koje očajnički želi pripadati. Dijete koje je naučilo da se moć dobiva kontrolom. Dijete koje ne zna drugačije izraziti ljutnju, ljubomoru, nesigurnost.
To ne znači da ponašanje treba opravdati. Granice su nužne. Odgovornost je nužna. Ali iza svakog ponašanja postoji potreba. Ako vidimo samo ponašanje, propuštamo priliku za stvarnu promjenu.
Roditeljima je to možda najteže prihvatiti. U savjetovalištu često razgovaram s roditeljima koji žele pomoći. Roditelje koji su preplavljeni strahom, ljutnjom, tugom. Koji sjede preko puta mene i ponavljaju: “To nije moje dijete.” I vidim u njihovim očima koliko ih ta pomisao boli. Ali tek kada iz rečenice maknemo obranu i dodamo znatiželju, postavimo pitanje: “Što se događa s mojim djetetom?”, otvara se prostor za rast. Prostor za novu priliku.
Jer djeca nisu njihovi najgori postupci. Ali jesu odgovorna za njih. A mi smo tu da ih tome naučimo.
Biti sigurna luka
Kada saznamo da naše dijete pati, u nama se podigne oluja. Ljutnja. Tuga. Krivnja. Strah. I iz te oluje često reagiramo brzo, snažno, zaštitnički.
“Idem odmah u školu!”
“Neće to tako!”
“Zašto mi nisi prije rekao?”
Sve su to rečenice pune ljubavi. Ali dijete koje nam se upravo povjerilo ne treba oluju. Treba luku. Treba vidjeti da smo dovoljno mirni da izdržimo njegovu bol. Da ga nećemo dodatno preplaviti svojim emocijama. Da nije odgovorno za našu tugu ni bijes.
Ponekad, u najboljoj namjeri, umanjimo: “Ma proći će.”
Ponekad usporedimo: “I mene su zadirkivali.”
Ponekad tražimo rješenje prije nego što smo dali prostor osjećajima.
A ono što najviše liječi je jednostavno:
“Vjerujem ti.”
“Vidim da te boli.”
“Nisi sam u ovome.”
„Pronaći ćemo rješenje. Zajedno.“
Slično je i kada čujemo da je naše dijete nekoga povrijedilo. Prva reakcija je obrana. Ali ako umjesto obrane ponudimo odgovornost, šaljemo snažnu poruku: “Volim te. I zato ću ti pomoći da naučiš bolje.”
Djeca ne trebaju savršene roditelje. Trebaju roditelje koji su spremni učiti zajedno s njima.
Dijete ne traži odmah rješenje. Dijete traži sigurnost.
Ružičasta kao simbol hrabrosti
Dan ružičastih majica obilježava se u znak sjećanja na događaj iz Kanade, kada je dječak bio izložen vršnjačkom nasilju jer je došao u školu u ružičastoj majici. Nekoliko učenika odlučilo je sljedeći dan odjenuti ružičaste majice u znak podrške. Taj čin nije zaustavio samo jedan trenutak nasilja. Pokrenuo je pokret.
To je podsjetnik da promjena ne počinje velikim govorima. Počinje malim, hrabrim odlukama.
Nasilje se ne prekida šutnjom.
Ne prekida se okretanjem glave.
Ne prekida se rečenicom “to su samo djeca”.
Ne zaustavlja se ignoriranjem. Okrivljivanjem.
Ne prestaje umanjivanjem.
Prekida se primjećivanjem.
Kada primijetimo dijete koje stoji samo.
Kada primijetimo šalu koja prelazi granicu.
Kada primijetimo da naše dijete više ne sjaji kao prije.
Kada primijetimo da naše dijete treba naučiti empatiju.
Primijetiti je čin hrabrosti. Jer kada primijetimo, više ne možemo ostati isti.
Dan ružičastih majica nije samo simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja. To je podsjetnik da svatko od nas ima moć biti nečija sigurnost. U obitelji. U učionici. Na igralištu. U vlastitom domu. Ako primijetite promjenu u ponašanju svog djeteta, nemojte čekati da “prođe samo od sebe”. Razgovarajte. Pitajte. Slušajte. A ako niste sigurni kako, potražite savjet. To nije znak slabosti ili neuspjeha. To je znak odgovornosti.
Na linku ispod možete pronaći kratku brošuru s osnovnim informacijama o vršnjačkom nasilju i smjernicama za razgovor s djecom. Ponekad je dovoljan jedan razgovor da dijete shvati da nije samo.
Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet.
Ali možemo biti osoba koja je primijetila.
A nekome je to i više nego dovoljno. Nekome je to sve. 💗
Link za brošuru:
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u edukaciji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Čitluk
Kontakt broj: 063/839 – 875
www.brotnjo.info
