Gostionica. Zalaze tu dobri, loši, trijezni, pijani, ovakvi, onakvi. Život se krčka kao u kakvu loncu. I nikad kraja. Vrijedi li sve to?
Dragutin Dragec Galić – Hanzek unatoč svemu misli da sve to ima nekog smisla. Gostionica mu nije samo prilika da zaradi svoj kruh svagdanji, on u njoj promatra ljude, razmišlja o njima pa to ponekada stavlja i na papir u obliku pjesama. Ne kao netko nečim opterećen, nego kao netko tko je odlučio živjeti svoj život takav kakav je, pa i onda kada mu se omakne koja pesimistična.
S druge strane i on je promatran. U obitelji ga svjetuju da bude pošten, okrenut ljudima. Očito je dobro upio taj nauk, jer neprestano govori o ljudskoj veličini i žali za njegovom izgubljenošću. Htio bi da je ovaj svijet barem malo ljepši, bolji, onaj svijet iz naših snova. Zbog toga kaže da ne mrzi nikoga i ništa, osim podlosti i licemjerstva. (str. 7)
A o svojim pjesmama ovako razmišlja. »Moje su pjesme konkretne. Doživljajne, i u inspirativnim trenutcima uobličavane. Koliko su one poezija to ću čuti od kritičara – možda – a osjetiti od čitatelja. Istina je hrapava i nemilosrdna, optimizam je koristan ali pragmatistički.« (str. 6.) Dotiče se svega toga u pjesmi Trajanje po kojoj je zbirka dobila i ime. (str. 11.) Nije zadovoljan s puno toga, htio bi sunčano jutro, ali ono vječito izmiče. Naizgled sve tmurno i mračno. Tu su druge pjesma da nam kažu da ipak nije tako. Trebamo poštivati jedan drugoga i mnogo toga bit će drukčije. Zacijelo smo više od pukog predmeta. (Kirurg)
Čak nam ni ptice ne smiju biti daleko. Obrađuje tu temu u pjesmi Smrt u parku. Čovjek ubio pticu pa žuri kući milovati djecu. Protuslovlje? Ili slika pravog života? Slična je ovoj i pjesma Čuvar trešanja. Toči mu rakiju u svojoj gostionici, gleda njegovu pušku i zaziva Boga da njome ne pogodi ni jednu ptičicu.
Nije mu život išao lagano. Treba pročitati njegovu pjesmu Bilo je. Ovako počinje: »Troje muške djece/ a jedna udovica/ tri sina/ tri hrastova klina/ jedna vješalica«. Pročitajmo dalje sami shvaćajući da svako zrcalo ima svoju pozadinu. Tako i Hanzekovo. Netko mu je zavidio, jer po svemu sudeći svoj je gazda, dobrostojeći, a on je znao što nosi u svojoj nutrini te da nema ni svetca ni petka, godišnjeg odmora i mnogo toga drugoga što ti zavidnici imaju. Jer, odlučio je sa svojih deset prstiju stvoriti dom sebi i svojima, ne obazirući se kako će to drugi ocijeniti.
Moram navesti njegovu čitavu pjesmu neobična naslov Poruka u prilici. »Bude li čovjek u tebi/ onda ćeš voljeti pjesme/ riječi pisane, žive,/ kao djeca prve trešnje i jagode./ Voljet ćeš cvijeće, travu i drač/ biljku svaku i mrava plač.« Ako je Hanzek i u jednoj pjesmi baš pravi pjesnik, onda je u ovoj. Zbio je tu svoj pogled na svijet i svoju tankoćutnost glede života oko sebe, različito od onih koji danas »arlauču« o brizi za stvoreno. On je to živio, oni na tome zarađuju, i tu je bitna razlika.
Ovakve protivne, neprilagodljive misli natjerale su zacijelo Hanzeka i da postane »narodni neprijatelj«. U jugokomunizmu je primao emigrantske časopise iz Amerike, slao im neke svoje pjesme a oni nešto od svega toga i objavili. »Drugovi« su bili budni pa su ga uhvatili na tome nedopuštenom djelu. I nastavili ga neprestano progoniti zbog toga da bi dokazali svoju pravovjernost.
Zanimljivo je čitati ovakve uradke. Uče nas biti »nogama na zemlji«, shvaćati gdje nam je zapravo mjesto. Možda ćemo zbog toga, poput Hanzeka, žrtvovati određenu karijeru znajući da nam je važnije biti svoj. On je toga bio svjestan pa možemo zaključiti da je imao pjesničku žicu, bez obzira što će karijeristi odmahnuti rukom jer se nije uvijek držao propisanoga puta u tome svome pisanju. Ali na svijetu ipak pobjeđuju »neprilagodljivi«, a oni drugi odlaze u zaborav.
Miljenko Stojić
