Odrastala sam s mišlju da su dječaci oni koji nose plavo, a djevojčice ružičasto. Kod rođaka bih viđala autiće, puške i nogometne lopte, a kod rodica barbike, lutke i igračke kuhinje. Bilo mi je sasvim uobičajeno gledati djevojčice kako plaču, razgovaraju o svojim osjećajima i povjeravaju jedna drugoj tajne. A dječake? Ne sjećam se da sam ih često viđala kako plaču. Danas mislim da sam ih sigurno viđala. Samo sam možda već tada imala sliku o tome kako bi se dječaci trebali ponašati.
Jer dječaci ne plaču.
Muškarci ne pričaju previše o svojim osjećajima. To je nekako više ženska stvar. Muškarci su oni koji probleme rješavaju, a ne oni koji o njima razgovaraju. Oni trebaju biti snažni, odlučni, zaštitnici. Ne smiju pokazati strah, nesigurnost ili ranjivost. Kada ih nešto boli, trebaju stisnuti zube. Kada im je teško, trebaju se sabrati. Kada ne znaju što dalje, trebaju pronaći rješenje.
A ako ipak zaplaču? Možda su preosjetljivi. Ako traže pomoć? Možda nisu dovoljno sposobni. Ako ne mogu izdržati sve što im život donese? Možda nisu dovoljno muškarci.
Naravno, nitko nam nije morao sve to izgovoriti tim riječima. Dovoljno je bilo nekoliko komentara, šala, pogleda i rečenica koje smo slušali dok smo odrastali: „Nemoj plakati, nisi curica“, „Budi muško“, „Što si se stisnuo?“, „Moraš biti jak“. I tako smo, možda i ne primjećujući, dječake počeli učiti ne samo kako se ponašati, nego i što je ono što ne smiju pokazati.
Što muškarci nauče prešutjeti?
Pitam se bi li muškarci lakše prolazili kroz životne nevolje kada bi znali da ne moraju baš sve izdržati sami. Kada bi mogli reći da su umorni, da ih je strah, da ne znaju kako dalje. Kada bi mogli nazvati prijatelja i priznati da im treba razgovor ili samo netko tko će ih saslušati, bez potrebe da odmah ponude rješenje.
Pitam se koliko bi manje usamljeni bili kada ne bi morali glumiti da je sve u redu. Kada bi mogli biti dobri očevi i istovremeno priznati da ih je očinstvo ponekad preplavilo. Voljeti svoju partnericu, a ipak govoriti o onome što ih povrjeđuje. Biti odgovorni, sposobni i snažni, a ipak imati dane kada ne mogu više.
A onda se pitam i nešto drugo…
Bi li bilo manje muškaraca koji u trenucima najveće boli pomisle da više ne mogu dalje kada bi odrastali znajući da smiju tražiti pomoć? Kada bi mogli priznati koliko im je teško, da ne moraju čekati da sve postane neizdrživo i da njihova bol ne mora ostati njihova tajna?
Bi li bilo manje muškaraca koji podižu ruku na ženu kada bi odrastali učeći kako prepoznati vlastitu ljutnju, podnijeti odbijanje, prihvatiti frustraciju i upravljati svojim postupcima bez povređivanja drugih? Kada bi znali da snaga nije u kontroli, zastrašivanju i dokazivanju nadmoći, nego i u sposobnosti da se zaustave, preuzmu odgovornost i poštuju tuđe granice? Naravno, za nasilje nema opravdanja. Odgovornost za nasilje uvijek pripada onome tko ga čini. Ali dječake možemo učiti da ljutnja nije dozvola za povređivanje, da odbijanje nije poniženje i da poštovanje ne znači kontrolu nad drugom osobom.
Pitam se koliko bi se toga promijenilo kada bi muškarci znali da ne moraju svoju tugu pretvarati u šutnju, strah u ljutnju, a nesigurnost u potrebu da uvijek budu u pravu.
Ne znam odgovore na sva ta pitanja. I ne mislim da je sve tako jednostavno da bi se moglo objasniti samo načinom na koji odgajamo dječake. Ali vjerujem da poruke koje im šaljemo imaju težinu. Možda ne možemo spriječiti svaku bol, svaku pogrešku ili svaki težak životni trenutak. Ali možemo prestati učiti dječake da kroz njih moraju prolaziti sami. Možemo ih učiti da osjećaji nisu slabost, da pomoć postoji i da snaga ne znači odsutnost osjećaja, nego sposobnost da ih prepoznamo, razumijemo i izrazimo bez povređivanja sebe i drugih.
U kojem će trenutku pomisliti da to nije za dječake?
Danas, kada odgajam dva dječaka, često se pitam u kojem će trenutku pomisliti da nešto što osjećaju nije za njih. U kojem će trenutku pomisliti da tuga nije za dječake, da su suze znak slabosti, da nježnost nije nešto što se od njih očekuje? Kada će prvi put osjetiti da su manje muškarci zato što su zaplakali, priznali da ih je strah ili pokazali da im je potrebna utjeha? Oni su još jako mali i sada ih učim da smiju osjećati sve ono što osjećaju. Da mogu biti tužni, uplašeni, ljuti, nesigurni, nježni i ranjivi. Da ne moraju uvijek biti hrabri, prvi, najbrži ili najbolji. Učit ću ih da ljutnja nije nešto zbog čega se trebaju sramiti, ali da su odgovorni za ono što s njom rade. Da mogu prihvatiti nečije „ne“, ispričati se, pogriješiti i tražiti pomoć. I najviše od svega, želim da znaju da ne moraju skrivati dijelove sebe kako bi se uklopili u nečiju sliku o tome kakvi dječaci, a kasnije muškarci, trebaju biti. Ali dok ih tome učim, ne mogu se ne zapitati: što zapravo želimo od djece koju odgajamo? Želimo li da dječaci budu snažni, a djevojčice nježne? Da dječaci budu hrabri, a djevojčice osjećajne? Da jedni nauče skrivati suze, a druge da se nauče ispričavati što su previše emotivne? Ili želimo odgajati djecu koja će znati živjeti, osjećati, voljeti, zauzeti se za sebe, poštovati druge i biti svoja, neovisno o tome jesu li dječaci ili djevojčice? Ne želim da moji dječaci odrastaju vjerujući da moraju biti nešto samo zato što su dječaci. Želim da budu ljudi. Da znaju prepoznati što osjećaju, da se ne srame svojih emocija, ali i da razumiju kako njihovi postupci utječu na druge. Da budu snažni kada je potrebno, ali i da znaju kada im treba pomoć. Da budu nježni bez straha da će zbog toga biti manje vrijedni. Da ne moraju dokazivati svoju muškost tako što će potiskivati ono što ih čini ljudima. Ipak, znam da ih ne mogu zaštititi od svih poruka koje će dobivati izvan našeg doma. Ne mogu birati sve ljude koje će susretati ni sve komentare koje će čuti. Mogu samo nastojati da ono što uče kod kuće bude dovoljno snažno da se imaju na što osloniti kada im netko pokuša objasniti da nešto nije za njih.
A možda se na kraju ne trebamo pitati samo što učimo svoje dječake kod kuće, nego i kakav im svijet svojim riječima i postupcima stvaramo izvan njega. Kakve im poruke šaljemo kada se nasmijemo muškarcu koji plače, kada dječaku kažemo da se ponaša kao djevojčica ili kada ranjivost proglasimo slabošću? Možemo li ih doista učiti da budu slobodni osjećati ako im istovremeno pokazujemo da ćemo ih zbog nekih osjećaja manje poštovati?
A muškarcima koji ovo čitaju…
Možda vam se sve ovo čini nevažnim. Možda ste i sami ste odrasli uz poruke da morate biti jaki, da ne smijete plakati i da neke stvari jednostavno nisu za dječake. Možda ste toliko dugo slušali što znači biti muškarac da ste zaboravili da prije svega toga smijete biti samo čovjek. Zato bih voljela da znate: možete brinuti za svoju obitelj, biti oslonac drugima i istovremeno priznati da je i vama ponekad potreban oslonac. Možete biti odgovorni i sposobni, a ne znati uvijek što učiniti. Možete biti snažni i istovremeno se bojati. Možete voljeti svoju djecu i partnericu, a ipak imati dane kada vam je svega previše. Možete biti uspješni, ostvareni i sigurni u sebe, a ipak sumnjati, pogriješiti ili tražiti pomoć. Možete biti nježni, osjećajni i ranjivi, a da zbog toga ne budete ništa manje muškarci. Ne morate birati između toga da budete jaki i toga da pokažete da vam je teško. Ne morate uvijek biti najjači u prostoriji ili sve morati moći izdržati sami. Ne morate svoju tugu pretvarati u šutnju, strah u ljutnju ni nesigurnost u potrebu da uvijek budete u pravu. Smijete voljeti ono što volite, neovisno o tome smatra li netko da je to dovoljno muško. Ako vam je teško, ne morate to skrivati. Ako trebate pomoć, ne morate je zaslužiti time što ste prethodno pokušali sve sami. Ako ne možete više, ne morate se zbog toga sramiti. Razgovarati, potražiti podršku i dopustiti nekome da bude uz vas ne oduzima vam ništa od onoga što jeste.
Voljela bih da jednog dana dječaci odrastaju u svijetu u kojem neće morati skupljati hrabrost da bi zaplakali, u kojem neće skrivati tugu da bi bili prihvaćeni i u kojem neće morati dokazivati da su muškarci tako što će odustajati od dijelova sebe. A možda taj svijet počinje upravo onda kada netko od vas odluči da više neće prenositi poruke koje su i vama nekada otežavale život. Možete svojim sinovima pokazati da je u redu osjećati, svojim prijateljima da je u redu razgovarati, a sebi da ne morate uvijek biti dobro. Možda ne možemo promijeniti sve poruke koje smo slušali dok smo odrastali. Ali možemo odlučiti koje ćemo od njih nastaviti prenositi. Možemo biti generacija koja dječacima neće govoriti da prestanu plakati, nego će ih naučiti da ne moraju skrivati ono što osjećaju. I možemo biti odrasli koji će im svojim primjerom pokazati da za osjećaje ne postoje muške i ženske boje, da ranjivost nije sramota i da tražiti pomoć nije slabost. Jer dječaci ne moraju odrasti u muškarce koji su zaboravili kako plakati. Mogu odrasti u muškarce koji znaju da suze nikada nisu bile ono što ih čini manje muškarcima. One su samo dokaz da su, prije svega, ljudi.
Studeni – mjesec svjesnosti o mentalnom zdravlju muškaraca.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
