Na mjestu gdje bi uskoro trebala biti izgrađena Kuća nade za onkološke pacijente danas još nema zidova ni krova. No već postoji ono što je za ovaj projekt najvažnije mjesto koje će biti otvoreno svakom čovjeku, bez obzira na vjeru, naciju, ime ili prezime. Podršku projektu pružio je i otac Duško Kojić, starješina Saborne crkve u Mostaru, koji je obišao lokaciju buduće Kuće nade i tom prigodom pružio financijsku potporu projektu. Njegov dolazak ima i snažnu međureligijsku poruku. Kuća nade od samog početka nije zamišljena kao prostor jedne vjerske ili nacionalne zajednice, nego kao mjesto otvoreno svim onkološkim pacijentima i njihovim obiteljima, mjesto na kojem će u najtežim trenucima života čovjek moći pronaći podršku, sigurnost i nadu.
„Kada govorimo o bolesti, posebno o onkološkim bolestima, tada nema ni imena, ni prezimena, ni vjere, ni nacije. Pred bolešću smo svi ljudi. I upravo zato vjerujem da Kuća nade treba biti mjesto koje će svakome otvoriti vrata. Ako čovjeku možemo pomoći da kroz najteže dane prođe s manje straha i više nade, onda smo učinili nešto što ima istinsku vrijednost“, kazao je otac Duško Kojić.
Vjera kao most, a ne granica
Upravo u Mostaru, gradu čiju povijest i svakodnevicu obilježava susret različitih vjerskih i kulturnih tradicija, ovakav projekt dobiva dodatnu dimenziju. Kuća nade zamišljena je kao prostor u kojem različitosti neće biti prepreka, nego dio zajedničkog života. Prostor u kojem će svatko moći zadržati vlastiti identitet i vjeru, ali istodobno osjetiti da pripada zajednici ljudi koji se međusobno podržavaju.
Voditeljica Zaklade Antonela Vučić ističe kako je upravo otvorenost prema svima temelj cijele ideje.
„Nama je bilo važno od samog početka da Kuća nade ne bude ničija u smislu pripadnosti, nego svačija u smislu otvorenosti. Ona neće imati ime i prezime. Ne želimo da čovjek koji ovdje dođe razmišlja pripada li ovom ili onom narodu, ovoj ili onoj vjeri. Želimo da zna samo jedno, ovdje je dobrodošao i ovdje nije sam“, kazala je Vučić.
Prema njezinim riječima, Kuća nade bit će multivjerski orijentirana, upravo kako bi se uvažile različite duhovne i kulturne potrebe ljudi koji će u njoj boraviti.
„Želimo poštovati različitosti i omogućiti svakom čovjeku da u ovom prostoru pronađe mir na način koji mu pripada. To znači da će Kuća nade biti prostor razumijevanja, tolerancije i zajedništva. Bolest ne dijeli ljude – zašto bismo ih onda mi dijelili?“ poručila je Vučić.
Zajednička humanost iznad podjela
Posjet oca Duška Kojića budućem gradilištu tako nadilazi samu financijsku potporu. On nosi poruku da se međureligijski odnosi mogu graditi i kroz konkretne oblike solidarnosti, onda kada ljudi različitih tradicija prepoznaju zajedničku vrijednost i stanu iza iste humanitarne ideje. Kuća nade upravo takvu suradnju želi pretvoriti u stvarnost. Kada se vrata Kuće nade jednom otvore, kroz njih neće ulaziti „nečiji“ pacijenti. Ulazit će ljudi, majke i očevi, djeca i supružnici, prijatelji i obitelji. Dolazit će ljudi različitih imena, prezimena i vjera, ali s istom nadom. Zato Kuća nade ne treba pripadati jednoj zajednici. Ona treba biti mjesto u kojem se različitosti susreću, a humanost povezuje. U vremenu kada se međureligijski odnosi često promatraju kroz prizmu podjela, ovakvi primjeri podsjećaju da postoji i drugačiji put, put suradnje, poštovanja i zajedničke brige za čovjeka.
A možda je upravo to i najvažnija poruka Kuće nade: pred bolešću smo prije svega ljudi, a nada je jezik koji svi razumijemo.
