U sklopu 71. Turističko-kulturno-gospodarstvene manifestacije „Dani berbe grožđa – Brotnjo 2026.“ u srijedu je u Kulturno-informativnom centru Čitluk upriličeno predstavljanje knjige „Brotnjo – Zavičaj, običaji, sjećanja“ te otvorenje izložbe slika „Transgressus“ autora Tomislava Zovke.
Program je započeo u 19 sati predstavljanjem knjige „Brotnjo – Zavičaj, običaji, sjećanja“ autora prof. dr. sc. Jure Belje i ing. agr. Veselka Sivrića. O knjizi su govorili akademik Mladen Bevanda, prof. dr. sc. Ivica Šarac, Ivan Sivrić, prof., Andrija Stojić, prof. te autori Jure Beljo i Veselko Sivrić.
Kulturni program u prostorijama KIC-a okupio je brojne Brotnjake, članove akademske zajednice, društvenog i javnog života, a nazočni su bili i Marin Radišić, načelnik općine Čitluk te Ivica Jerkića, predsjednik Općinskog vijeća Čitluk.
Predsjednik Ogranka Matice hrvatske Andrija Stojić u obraćanju je kazao da ovo djelo na lijep i dubok način opisuje i doprinosi baštini i kolektivnom pamćenju broćanskog kraja. Djelo je okarakterizirao kao snažnu filozofiju kontinuiteta, vremena i prostora te vrijedan povijesni zapis i autentični simbol povezanosti s prostorom kojemu svi pripadamo. Dodao je da ova knjiga o zavičaju ujedno predstavlja kompas za buduće generacije u globaliziranom svijetu te donosi odgovore na temeljna ljudska pitanja, poput onih “tko smo, što smo i odakle dolazimo”.
Akademik Mladen Bevanda izrazio je zadovoljstvo što je ova knjiga, koju karakterizira otvorenost i ljubav prema svojemu, ugledala svjetlo dana te uputio čestitke autorima i svima koji su sudjelovali u stvaranju ovoga djela. U obraćanju je istaknuo da postoji sve veći interes i za rodoslovljem i istraživanjem povijesti i obiteljske loze te posebno istaknuo važnost zavičaja, rodnog kraja, i “čuvanja svojega” uz poštivanje tuđega, uz zaključnu poruku: Gdje je sloga, tamo je i pobjeda.
Ivan Sivrić, književnik i recenzent knjige istaknuo je da su autori ugledni, iskusni i kompetentni, a čitateljima su ponudili štivo koje dokazuje koliko je važno čuvati ono što je izvorno broćansko, posebno u modernom vremenu promjena i naleta umjetne inteligencije. Podsjetio je na Andrićevu sentenciju da smo svi dužni svome zavičaju, izrazivši želju da ovo djelo bude svojevrsni poziv i ostalima na aktiviranje spisateljskih vještina i istraživanja naše baštine.
Sveučilišni profesor Ivica Šarac pohvalio je iscrpan rad i istraživanje dvojice autora koji su ovom knjigom donijeli vjerni prikaz Brotnja u davnim vremenima, kazavši da je djelo svojevrsni hommage Brotnju dvojice autora te prava etnografska riznica Brotnja.
Nazočnima su se obratili i autori, Veselko Sivrić i Jure Beljo. Uz upućene zahvale svim posjetiteljima, predstavljačima, obitelji, kao i Općini Čitluk na podršci, autori su poručili kako ovo djelo doživljavaju kao ostavljanje dragocjenog traga i dar generacijama koje dolaze.
Naša sjećanja nose težinu i vrijednost koju niti jedna knjiga iz povijesti ne može zamijeniti. Ono što sam ja iskusio, doživio, upamtio i što sam čuo od svojih starijih, želio sam prenijeti svojim unucima – kazao je autor Veselko Sivrić.
Ovu knjigu potaknula je želja da se od zaborava otrgne ono što je desetljećima, ako ne i stoljećima, činilo život Brotnja – njegovi, ljudi, običaji, događaji, priče, sjećanja. Ovo je zapravo jedna kraća monografija o Brotnju koja ostaje kao trajni zapis o identitetu, običajima i o svakodnevnom životu našega kraja. Knjiga nije nastala iz želje da opisuje prošlost nego da je sačuva od zaborava, kazao je prof.dr.sc. Jure Beljo.
U glazbenom dijelu programa nastupila je Karla Planinić, učenica Osnovne glazbene škole “Brotnjo”, a program je vodila Jasna Ćorić, prof.
Na kraju programa, nazočnima se prigodnim riječima obratio Ivica Jerkić, predsjednik Općinskog vijeća Čitluk i predsjednik Organizacijskog odbora manifestacije “Dani berbe grožđa – Brotnjo 2026.” te uručio zahvalnice svim sudionicima predstavljanja knjige.
Otvaranje izložbe “Transgressus”
Uslijedilo je svečano otvorenje izložbe “Transgressus” autora Tomislava Zovke. O recepciji izložbe govorio je mr. sc. Vladimir Filipović, likovni kritičar, kustos i autor, a nazočnima se obratio i Tomislav Zovko, uputivši zahvale brojnim posjetiteljima na dolasku.
Izložbu je otvorenom proglasio Ivica Jerkić, predsjednik Općinskog vijeća Čitluk i predsjednik Organizacijskog odbora manifestacije “Dani berbe grožđa – Brotnjo 2026.”, koji je i uručio zahvalnicu Tomislavu Zovki za sudjelovanje u programu ovogodišnje manifestacije.
Izložba u prostorijama KIC-a ostaje otvorena do 6. listopada 2026. godine.
Tomislav Zovko vizualni je umjetnik koji živi i stvara u Širokom Brijegu. Rođen je 1986. godine u Širokom Brijegu. Završio je Opću gimnaziju fra Dominika Mandića 2005., a 2012. magistrirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi profesora Ante Kajinića. Sudjelovao je na tridesetak likovnih kolonija i simpozija te izlagao na više od stotinu skupnih izložbi u BiH i inozemstvu. Do sada je priredio 22 samostalne izložbe, među kojima se posebno ističu ciklusi Globalna silikonizacija, Transgressus i Silikonologija.
SUPSTANCIJA PRIJELAZA
O duhovnoj dimenziji ciklusa Transgressus Tomislava Zovke
Piše: Vladimir Filipović
Teologija poznaje pojam koji rijetko dolazi u dodir sa suvremenom slikom, a ciklusu Transgressus stoji bliže nego što se na prvi pogled čini. Transsupstancijacijom se naziva promjena u kojoj se mijenja ono što stvar jest, dok sve što se na njoj vidi ostaje netaknuto, kruh po izgledu, okusu i težini ostaje kruh, a po biti postaje nešto drugo. Skolastika je tu razliku opisala parom supstancije i prigodaka, onoga što nešto jest i onoga po čemu se pokazuje. Zovkine slike izvode obrnut slučaj. Na njima se vidljivo mijenja gotovo do neprepoznatljivosti. Rana platna nose industrijske konstrukcije, kasnija kozmičke i podmorske prizore, paleta se postepeno pročišćava, a stroga geometrija se povlači pred organskom formom. Ono što te slike jesu pritom ostaje isto. Ta postojana bit nije ni motiv ni rukopis, nego sam čin prelaska. Naslov ciklusa zato ne imenuje temu, nego supstanciju, a sve vidljivo, svaka kap i svaki potez, samo su njezina stanja.
Prvo je stanje tekuće. Kap boje koju umjetnik pušta da padne obično se čita kao gesta, kao trag pokreta ruke. No u samom padu, prije nego što se slegne, ona nosi čitav niz putova kojima bi mogla krenuti, a ostvaruje se tek jedan. Ona je zapravo odluka koja još nije donesena. Kap koja se pri udaru raspada u desetke manjih pokazuje isto u malome. Iz jedne točke izlazi mnoštvo, iz jedne mogućnosti mnoštvo stvarnosti kao što, možda i svaki život u trenutku nastanka nosi niz mogućih tijekova od kojih se proživi samo jedan. Gusta polja prskotina na Zovkinim platnima zato nisu apstraktni krajolici, nego polja neodlučenosti, mjesta na kojima se još ništa nije dogodilo, ali je sve moguće. Filozofija je taj status opisala i bez slike. Gilbert Simondon tvrdio je da pojedinačno biće nije polazište nego rezultat, prije njega postoji predindividualno polje napetosti, metastabilno stanje koje se u jednom trenutku razrješuje u oblik. Kap u padu upravo je takvo stanje, a Zovkine podloge njegov su prikaz, ne mnoštvo stvari nego ono što stvarima prethodi.
Drugo je stanje čvrsto. Crne konstrukcije koje Zovko podiže nad tim poljima obično se opisuju kao suprotnost kapljici, kao red nametnut kaosu. Postupak nam ipak govori drukčije. Umjetnik ih ne donosi izvana, nego ih izdvaja iz same podloge, izolirajući dijelove već poprskane plohe i zatvarajući ih crnom. Luk, nadvožnjak ili greda nisu strano tijelo na polju mogućnosti, nego jedan njegov put koji je otvrdnuo. Crta je ono što od mnoštva ostane kad se jedno izabere. Time se odnos dvaju slojeva mijenja iz temelja. Prskotina i konstrukcija nisu kaos i disciplina, nego dva agregatna stanja istoga događaja, odluka u tekućem i odluka u stvrdnutom obliku.
Prijelaz između njih jedini je pravi motiv ciklusa, a slika ga može zahvatiti samo tako da oba stanja pokaže istodobno. Otuda dojam da se Zovkina platna nikada ne smiruju, na njima konstantno traje ono što se inače dogodi u djeliću sekunde. Iz toga nam se postavlja pitanje, zašto konstrukcije nikada nisu dovršene? Svaka odluka isključuje ono što nije izabrano pa je stvrdnuta crta nužno i granica. Georges Bataille pokazao je da prekoračenje ne ukida zabranu, nego je suspendira i time potvrđuje jer ono što je uklonjeno više nema što prijeći. Michel Foucault je tu misao, u tekstu pisanom u spomen Batailleu, doveo do kraja. Transgresija je gesta koja se tiče granice i ničega drugoga, bljesak koji crtu ne briše nego je učini vidljivijom.
Zovkine konstrukcije zato nisu mostovi u uobičajenom smislu. One ne spajaju obale nego pokazuju gdje je rub. Pogledajmo djelo Transgressus 85 (2025.). Dva crna luka upiru jedan prema drugome i zaustavljaju se u uskom svijetlom procijepu. Taj procijep nije praznina koju konstrukcija nije uspjela premostiti, nego jedino mjesto na platnu koje je ostalo netaknuto, a vidi se samo zato što su se lukovi pred njim zaustavili. Konstrukcija nije prešla, nego ju je proizvela. Na djelu Transgressus 70 (2024.) postupak je još izravniji, crta je doslovno naslikana, uska ružičasta okomica koja razdvaja dvije crne mase i drži ih na odstojanju. Ondje gdje bi se očekivao prijelaz, Zovko postavlja rub. Nedovršenost je, stoga, odluka koja još traje.
Isti se raspored stanja čita i u koloritu. Boja ovdje predstavlja niz stupnjeva kroz koje prolazi jedna te ista supstancija. Kandinsky je u spisu O duhovnome u umjetnosti (1912.) boju opisao kao unutarnji zvuk, a ne kao osjetilni podražaj. Plava povlači pogled u dubinu i prema beskonačnome, crvena gori na mjestu, bez smjera, a ljubičasta je crvena ohlađena plavom, boja povlačenja i gašenja. Zovkina paleta slijedi tu logiku gotovo doslovno. Plava drži polje prije odluke. Crvena, koja probija kroz crnu masu poput usijane žile, trenutak je u kojemu se bira smjer. Dok ljubičasta, nastala susretom tih dviju, boja je samoga praga i nije slučajno što upravo ona pokriva najveći dio ovih platna.
Crna je jedina koja ne treperi, ona je odluka nakon što se „ohladila“. Uputa na Kandinskoga nije proizvoljna. Dinko Baković točno primjećuje da se Zovkin vizualni jezik u temelju svodi na točku i liniju, a to su dva elementa kojima je Kandinsky posvetio zasebnu knjigu. Kap je točka, konstrukcija je linija, a između njih nema ničega osim vremena. Tako se čita i naizgled suhoparna numeracija radova. Ona je svojevrsni popis pojedinačnih stvrdnuća. Svaki broj bilježi jednu odluku koja supstanciju dijeli sa svim ostalima, a nikada se ne ponavlja ista.
Toj neodlučenosti, antropologija je dala ime. Arnold van Gennep obrede prijelaza dijeli na tri faze, odvajanje, prag i ponovno pripajanje, a Victor Turner je srednju nazvao liminalnom, stanje u kojemu onaj koji prelazi više nije ono što je bio, a još nije ono što će postati. Obredi tu fazu drže kratkom jer je teško podnošljiva. Zovkin ciklus u njoj ostaje u cijelosti. Numeracija koja je dosad prešla devedeset brojeva ne bilježi isto toliko dovršenih prijelaza, nego isto toliko zaustavljenih pragova.
Ostaje pitanje koje ciklus postavlja bez namjere da na nj odgovori. Kap ne pada uvijek onamo kamo je zamišljeno. Je li izbor puta stvar slučaja ili postoji red koji unaprijed određuje kuda će kap kliznuti? Zovko tu dvojbu ne rješava i to je najveća odlika njegova pristupa. On pušta boju da padne, a zatim odgovara crtom, kao da pregovara s onim što se već dogodilo. Njegove slike zato prijelaz ne samo da prikazuju, nego ga drže otvorenim, trenutak u kojemu nešto prestaje biti ono što je bilo, a još nije postalo ono što će biti. U tom bezimenom međuprostoru, Transgressus traje kao nedovršen obred prelaska, ne zato što bi prijelaz bio neuspješan, nego zato što se dovršenim ne bi imao gdje vidjeti.
