Hrvatska se u studenome priprema za najtužnije dane svoje povijesti, sjećajući se stravičnih zločina velikosrpskog agresora, patnje, krvi i sloma obrane Vukovara i Škabrnje. U isto vrijeme, domaća estradna scena svjedoči potpunom moralnom i nacionalnom slomu. Mladi pjevač Jakov Jozinović odlučio je da će upravo 14. i 15. studenoga 2026. zabavljati publiku u Nišu, u dvorani Čair. Za njega su obljetnice stradanja vlastitog naroda, očito, tek usputni datumi u kalendaru koji ne smiju stati na put zaradi i regionalnoj popularnosti.
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, javno i odlučno traži od vinkovačkog pjevača Jakova Jozinovića da otkaže svoje koncerte u Srbiji barem u mjesecu studenome. Braniteljske udruge upozoravaju kako je nedopustivo da estradna scena nudi zabavu u zemlji koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku upravo u danima kada naša domovina pati, krvari i komemorira svoje najveće žrtve. Ako Jozinović do sada nije znao ili se pravio da ne zna što se u tim sudbonosnim danima događalo, udruge ga upućuju da pita svoje sugrađane i najbliže u svojim Vinkovcima.
Izbor lokacije i tajminga je u najmanju ruku skandalozan i uvredljiv za sve žrtve Domovinskog rata. Niš u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda nije samo grad na karti susjedne države, već mjesto strave i užasa. Od sredine studenoga 1991. do kraja veljače 1992., tamošnji Kazneno-popravni dom (KPD) i vojni zatvor služili su kao srbijanski koncentracijski logor za više od 400 hrvatskih zarobljenika. Među zatočenicima su bili i hrabri branitelji vukovarske Mitnice te stotine drugih prebačenih iz mučilišta Stajićevo. Svjedočanstva preživjelih logoraša govore o nezamislivom paklu i surovim torturama koje su uključivale svakodnevno batinanje od strane vojnih policajaca i rezervista. Ljudi su zatvarani u samice i gurani u skučene ćelije bez prozora u kojima je bilo nemoguće sjesti. Provodilo se sustavno psihičko i fizičko sakaćenje te uništavanje ljudskog dostojanstva pod okriljem velikosrpske agresije. Preživjeli logoraši i danas nose teške fizičke i psihičke traume tog niškog pakla, a Jozinović tamo odlazi pjevati ljubavne balade i plesati u dvorani koja se nalazi u neposrednoj blizini tih stratišta.
Njegovi Vinkovci, mitska “Vrata Hrvatske”, podnijeli su stravičan teret velikosrpske agresije. Grad je mjesecima bio pod brutalnim, neselektivnim topničkim i zračnim udarima JNA i srpskih paravojnih postrojbi iz smjera Mirkovaca i vinkovačke vojarne. U tim napadima sustavno su razarane bolnice, škole, obiteljske kuće i crkve. Agresor je palio sve pred sobom, pa je tako u rujnu 1991. do temelja spaljena i Narodna knjižnica i čitaonica Vinkovci, pri čemu je u plamenu nestalo više od 85.000 knjiga i neprocjenjiva hrvatska kulturna baština. Stotine civila i branitelja izgubile su živote na vinkovačkom bojištu braneći goli opstanak grada. Da postoji imalo obiteljskog ponosa, poštovanja prema suzama vlastite majke ili strahu oca koji su proživjeli te vinkovačke podrume i svakodnevne detonacije, Jozinoviću nikada ne bi palo na pamet u studenome uveseljavati narod koji se i danas klanja ratnim zločincima poput Ratka Mladića.
Umjesto suosjećanja, on bira profit. Prvi koncert u Nišu rasprodan je u rekordnom roku, a pohlepa je odmah rodila i drugi termin. Poput Tereze Kesovije nekada u Beogradu, i Jozinović će vjerojatno s pozornice klicati “prijatelji stari, gdje ste”, potpuno slijep na krv koja je tekla do koljena onih dana kada je Vukovar bio u potpunom obruču. Ako Jozinović u sebi ima i trunke morala, ako se uopće smije i planira javno predstavljati kao hrvatski pjevač, u ovim svetim i tužnim danima za Hrvatsku nema što tražiti u Srbiji. Ako je već toliko “operiran” od domoljublja i odlučan održati te koncerte, hrvatski branitelji i stradalnici mu javno predlažu da objavi cijelom Nišu kako će sav prihod od oba koncerta ići u humanitarne svrhe za preživjele hrvatske logoraše koji su mučeni upravo u tom gradu. Neka javno progovori o logorima u Nišu s te pozornice. Naravno, to se neće dogoditi. Lakše je zabiti glavu u pijesak, praviti se da te rat ne zanima i plesati srpska kola u trenucima kada će tvoja domovina paliti svijeće za poklane u Škabrnji i Vukovaru.
Ovakvim potezom, Jakove Jozinoviću, gubiš svako pravo da se nazivaš hrvatskim zabavljačem, jer neki se računi ne plaćaju novcem, već obrazom, a tvoj će u Nišu, ako dođe do tih koncerata, biti debelo okaljan, tim prije što ti teško možemo oprostiti što si već nastupao i u Novom Sadu, u dvorani gdje su četnici mučili hrvatske branitelje i civile.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
