Koordinacija udruga Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane u BiH reagirala je na nedavne izjave potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića o položaju Hrvata u Stocu i Mostaru, odbacujući njegove ocjene o “aparthejdu” i odgovornosti politike Herceg-Bosne za današnje odnose u Bosni i Hercegovini.
U priopćenju ističu kako se o položaju konstitutivnih naroda mora govoriti prema jednakim kriterijima u svim dijelovima zemlje te upozoravaju na, kako navode, selektivan pristup ratnim zločinima, pravima žrtava i zastupljenosti Hrvata u pojedinim sredinama.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
“Posljednjih dana ponovno sve je izraženija politička matrica prema kojoj gotovo svaki problem u Bosni i Hercegovini, osobito u sredinama u kojima Hrvati čine većinu, dobiva “hercegbosanski predznak”.
Dio bošnjačke političke scene gotovo refleksno poseže za Herceg-Bosnom kao univerzalnim objašnjenjem svih društvenih i političkih problema. Takvim pristupom ne vodi se dijalog niti se traže rješenja, nego se stvara narativ kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda, pri čemu se cijela jedna zajednica iznova nastoji politički i moralno etiketirati. Povod su događaji u Mostaru i otpuštanje dijela radnika iz jednog komunalnog poduzeća, ali umjesto rasprave o stvarnim uzrocima takvog stanja, javnosti se ponovno nude stare političke kvalifikacije – “Herceg-Bosna”, “aparthejd”, “devedesete” i “zločinačka politika”.
Takav narativ ponovno je promovirao potpredsjednik SDA Haris Zahiragić gostujući u jednom podcastu, gdje je stanje u Stocu usporedio s južnoafričkim aparthejdom, ustvrdivši da su problemi u tome gradu posljedica politike Herceg-Bosne te da bez uklanjanja tih “tekovina” neće biti relaksacije odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Takve izjave ne samo da dodatno opterećuju ionako krhke odnose između Hrvata i Bošnjaka, nego stvaraju još dublji jaz, produbljuju nepovjerenje i ne odgovaraju činjenicama.
Umjesto da potiču dijalog, međusobno razumijevanje i traženje zajedničkih rješenja, one se temelje na teškim političkim kvalifikacijama i neprihvatljivim generalizacijama koje jedan narod opisuju kao nositelje ili sljedbenik politika koje se proglašavaju zločinačkima ili neprihvatljivima.
Upravo zato takve izjave ne mogu i ne smiju ostati bez odgovora. Ne zato što bilo kojem političaru treba osporavati pravo na kritiku ili iznošenje vlastitih političkih stavova – naprotiv, otvorena rasprava temelj je svakog demokratskog društva. Međutim, jednako je važno da ta rasprava počiva na činjenicama, dosljednim kriterijima i jednakim mjerilima za sve. Javni prostor ne može se graditi na selektivnoj istini, jednostranom tumačenju prošlosti i dvostrukim standardima, jer takav pristup ne vodi pomirenju, nego produbljuje podjele i stvara ozračje u kojem se kolektivna odgovornost pokušava pripisati cijelom jednom konstitutivnom narodu.
Ako postoje problemi u Stocu ili Mostaru, institucije ih trebaju rješavati.
Međutim, postavlja se pitanje zašto ista osjetljivost izostaje kada se govori o Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima su Hrvati tijekom rata pretrpjeli teške zločine, progone i dugoročne posljedice koje se osjećaju i danas. Ako se govori o zastupljenosti jednog naroda u javnim poduzećima, onda se mora govoriti i o položaju Hrvata ondje gdje su nakon rata gotovo nestali iz javnog života. Ako se govori o diskriminaciji, onda ona ne može imati nacionalni predznak. Ako se govori o pravdi, onda ona mora vrijediti jednako za svakoga. Posebno zabrinjava što se istodobno hrvatskom narodu upućuju teške moralne i političke kvalifikacije, dok se prešućuju političke poruke koje dolaze s druge strane.




