Piše: Daniela Škegro
Hrvatskoj je oduzeta pobjeda. Ne igrom. Ne znanjem. Ne boljim protivnikom. Nego odlukama koje su smrdjele na nepravdu iz svake sekunde.
Ovo nije bio poraz Hrvatske.
Ovo je bila krađa. Hladna, proračunata i besramna.
Hrvatska je bila bolja. Hrvatska je bila hrabrija. Hrvatska je igrala nogomet. A onda su na scenu stupile odluke koje nemaju veze sa sportom, nego s interesima, imenima i “veličinama” koje se guraju dalje pod svaku cijenu.
Kad moraš ukrasti pobjedu da bi prošao – nisi velik. Samo si zaštićen.
Kad pravda nestane s terena, onda utakmica prestaje biti sport i postaje predstava. A sinoć smo gledali predstavu u kojoj je ishod bio važniji od igre.
Neka netko iskreno odgovori – bi li se ovo dogodilo da je s druge strane bila neka “nedodirljiva” reprezentacija? Bi li tada pravila vrijedila isto? Ili bi se tada pazilo na svaku odluku kao na svetinju?
Znamo odgovor. I zato boli.
Ne boli poraz. Boli nepravda.
Boli kad ti oduzmu ono što si krvavo zaradio. Kad ti izbrišu trud, znoj i srce jednim potezom.
Ali ono što ne mogu ukrasti je ono najvažnije – karakter.
Hrvatska ima karakter. Hrvatska ima ponos. Hrvatska ima nešto što se ne može kupiti niti namjestiti.
Zato smeta. Zato je opasna. Zato je moraju rušiti.
Hrvatska nije izgubila jer je bila lošija. Hrvatska je zaustavljena jer je bila bolja. Jer je bila opasnija. Jer nije odgovarala onima koji odlučuju tko ide dalje.
Kad se utakmica ne može dobiti na terenu – dobiva se izvan njega.
Kad protivnika ne možeš pobijediti igrom – pobjeđuješ ga odlukama.
I to se dogodilo.
Bez skrivanja. Bez straha. Pred milijunima ljudi.
To nije greška.
To je poruka.
Poruka da pravila nisu ista za sve.
Poruka da “veliki” ne smiju ispasti.
Poruka da mali mogu sanjati – ali samo do granice koju im drugi postave.
Ali Hrvatska nije naučila igrati po tim pravilima.
Hrvatska igra srcem.
Hrvatska igra pošteno.
I upravo zato smeta.
Jer razbija iluziju. Jer pokazuje da se može bez kalkulacija, bez zaštite, bez guranja.
I zato je moraju rušiti.
Ne zato što mogu.
Nego zato što moraju.
Jer kad bi pustili da sve bude pošteno – Hrvatska bi bila tamo gdje mnogi ne žele da bude.
Na vrhu.
I Gvardiol je bio daleko najbolji na terenu, a pehar su ugurali Ronaldu – providna farsa i sramota za nogomet koja vrijeđa svakoga tko je gledao.
I onda dolazi završni biser – objašnjenje FIFA-e da su “presudili senzori u lopti”. Naravno. U nogometu 21. stoljeća više ne odlučuju oči, osjećaj igre ili ono što svi vide, nego savršeno kalibrirani sustavi koji, slučajno ili ne, uvijek imaju “točan” odgovor u ključnom trenutku.
Smijem se, a plače mi se.
Jer ispada da je sve mjerljivo, osim onoga najvažnijeg – dojma da si upravo gledao utakmicu u kojoj je netko bio bolji, opasniji, konkretniji… ali to na kraju nije dovoljno.
Nogomet je trebao postati precizniji. Pravedniji. Čistiji.
A sve češće izgleda kao da je postao samo složeniji način da se objasni ono što je teško opravdati običnim riječima.
I tu nastaje ironija.
Što je više tehnologije, to je manje povjerenja.
Što je više “dokaza”, to je više rasprava.
A gledatelj na kraju ostaje s jednostavnim osjećajem – vidio je što je vidio, ali mu se objašnjava da nije vidio ono što misli da jest.
Našim igračima – vi ste više od rezultata. Vi ste dokaz da se može igrati pošteno čak i kad drugi ne igraju.
Vi ste obraz ovog naroda.
A Luki Modriću – kapetanu, vođi, simbolu – hvala što si još jednom pokazao što znači dostojanstvo u svijetu bez pravde.
Za mene, i za mnoge, ti si već odavno najveći.
I bez ijedne “ukradene” utakmice – pobjednik.
Ne mogu ti uzeti ono što jesi.
Ne mogu ti uzeti srce.
Ne mogu ti uzeti ponos.
Mogu ti uzeti rezultat.
Mogu ti uzeti prolaz.
Ali ne mogu ti uzeti dostojanstvo.
Neka oni slave što god žele.
Mi ne slavimo nepravdu.
Mi pamtimo.
I znamo:Jer neke pobjede ne možeš ukrasti.
One se nose u srcu.
A mi znamo tko je sinoć stvarno pobijedio.
Hrvatsku nisu pobijedili.
Hrvatsku su morali pokrasti.
Daniela Škegro/hercegovka.net
