Kada danas vidimo djevojke i žene s istetoviranim križem ili kršćanskim simbolom, mnogi odmah pomisle da je riječ o modi ili prolaznom trendu.
No za mnoge Hrvatice taj križ ima puno dublje značenje.
Još su naše bake i prabake u Bosni i Hercegovini kroz poznato sicanje (ili bockanje, križićanje) drevni je običaj tradicionalnog tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini,) nosile križeve na rukama kao znak vjere, pripadnosti i očuvanja identiteta u teškim vremenima. To nije bio ukras, nego tiho svjedočanstvo da se Krista ne odriču ni onda kada je bilo najteže.
Zanimljivo je da danas i Europa kroz nastup hrvatskih Lelekica na Eurosongu ponovno sluša priču o ženama koje su kroz križ i tetovaže čuvale svoju vjeru i identitet. Mnogi prvi put čuju za povijest katoličkih žena iz BiH koje su se tetovirale kako bi sačuvale svoj kršćanski identitet u vremenu Osmanlijskog Carstva i straha od odvođenja i ropstva. Danas su vremena drugačija, ali potreba čovjeka da sačuva svoje korijene nije nestala. U svijetu u kojem se vjera često ismijava ili gura na stranu, mnogi mladi ponovno žele pokazati ono što nose u srcu; vjeru, tradiciju i pripadnost.
Zato križ na tijelu za neke nije bunt ni estetika, nego podsjetnik tko su, odakle dolaze i kome pripadaju. Možda upravo zato između križa naših baka i križa današnjih djevojaka postoji ista poruka: vrijednosti koje su preživjele teška vremena ne smiju se zaboraviti.
