Piše: Martin Ćorić
9.srpnja 2001. ponedjeljak, mnogima običan dan kao i svaki drugi, a za mene ipak nešto posebniji.
Ono što je Goran Ivanišević napravio toga dana nadilazi sve sportske normative i pokazuje nam draž života.
Goranov primjer uči nas ustrajnosti i još jednom pokazuje da život piše čudesne priče, a njegova je bila zaista takva.
Goranov podvig nije samo pitanje sporta, to je emocija i smisao života, svakodnevica zbog čega počinjemo spoznavati i drugu stranu medalje.
Tri izgubljena finala i milimetri od sna..
Goranov teniski put kreće 90-ih kada je u prvom kolu Roland Garrosa pobjedio Borisa Beckera, teniskog velikana koji je s vremenom postao sinonim za bijeli sport.
Teniska javnost tako počinje iz dana u dan spoznavati tko je Goran Ivanišević, a njegov mladenački entuzijazam, sportska prgavost i karizma postaju dio svakodnevice svakog zaljubljenika u tenis.
92′ je godina, Goran kreće u svoju avanturu postati kraljem All England Cluba.
Dolazi s misijom većom od sporta i dokazuje da će svijet za njega itekako čuti.
U osmini finala ruši Ivana Lendla, u četvrtfinalu velikog Stefana Edberga, a u polufinalu dolazi klinac čije će ime svijet tenisa upamtiti – Pete Sampras. Ivanišević i njemu drži sat tenisa i tako postaje prvi među jednakima, ušavši u svoje prvo veliko finale.
Finale Wimbledona po prvi put s 21. godinu, respektabilno.
S druge strane mreže stoji američki mladić iranskog porijekla Andre Agassi, za obojicu igrača meč od iznimne važnosti koji će usmjeriti njihovu tenisku afirmaciju. Drama u pet činova, Goran na milimetar od sna, nestvarna igra peti set i brejk prednosti.
Sve je vodilo ka tome da će se Goran odmah lansirati u velikane, jedna lopta, jedan sudački ‘out’ promijenio je sve i Agassi se vraća u igru.
Goran je bio na milimetar od sna, pad koncentracije gubitak servisa i meč je gotov.
Agassi diže pehar pobjednika, a to sam mogao biti ja, eh ta jedna lopta, opet taj milimetar.
I Agassi je bio pod velikim pritiskom i naučen prijašnjim iskustvima i porazima u finalima ova mu je pobjeda bila veliki podstrek za njegovu karijeru.
Godina je ’94’ Goran se još nije oporavio od 92′ i finala s Agassijem gdje su ga milimetri dijelili od sna. Dvije godine kasnije ista meta, isto mjesto, ista želja s druge strane mreže njegovo veličanstvo Pete Sampras.
Dva sata kasnije na semaforu je stajalo 3-0 za Samprasa. Iako se činilo uvjerljivim prva dva seta prevagnula su za nijansu na stranu Amerikanca, dok je u trećem setu Goran doživio mentalni pad izgubivši set sa 6-0.
Bolna rana Wimbledonskih finala nastavlja “krvariti” i nikako da zacijeli.
Trebalo je dosta vremena da se Goran oporavi od ovih poraza i da bude načisto sa sobom.
92′ Agassi, 94′ Sampras, brusio je Goran svoju formu po turnirima diljem kugle zemaljske, dočekavši tako i 98′.
Ta godina po mnogočemu zanimljiva, Vatreni su nas obradovali broncom iz Francuske, može li i Goran napokon do kraja?
Besprijekorna igra i put do finala koji je bio sve samo ne lagan, dva tjedna kasnije finale je tu, treće za Gorana.
S druge strane mreže opet taj Sampras.
Početak kao iz snova 1-0 za Gorana i set lopta u drugom, opet sudac, opet taj milimetar, opet jedan korak.
Sampras osvaja set, neće pa neće.
Goran je itekako imao svoje šanse, dva sata kasnije opet ista priča, opet isti scenarij Sampras podiže pehar pobijedivši 3:2 u setovima.
Ceremonija završava, kreće konferencija za novinare, a Goran u svome stilu vidno i emocionalno istrošen nakon tri izgubljena finala izgovara : “Idem se ubit”.
Ta rečenica jasno je oslikavala njegovo trenutno stanje i osjećaj bezvoljnosti, jer je bio na samo nekoliko milimetara od sna koji se pretvorio u noćnu moru.
Dvadeset i osam godina na plećima, tri finala, tri poraza i rana koja nastavlja krvariti.
Tako blizu a tako daleko, Bože ima li te? – Vapio je Goran vidno razočaran, jer stvarno više nije vjerovao u bilo kakav podvig.
Deset godina profesionalnog tenisa, ovo je početak kraja, nikad više… sve je bilo uzalud, poistovjetio se sa mitskim Sizifom bespomoćni Goran.
Onda je došla 2001. – San postaje stvarnost, a Sizifov posao dolazi na naplatu
Goran Ivanišević 2001. dolazi na Wimbledon kao teniski veteran, umoran od svega, s knedlom u grlu, da otpleše svoj posljednji ples na wimbledonskoj travi.
Tridesetogodišnjak sa uganutim ramenom, teniski već pomalo “klinički” mrtav. Nitko, pa ni oni njemu najbliži nisu mu davali ni 1% šanse da napravi neki ozbiljan rezultat.
125. na svijetu u tome trenutku, s pozivnicom u rukama dva tjedna kasnije piše sportsku priču za filmsko platno i to ne bilo kakvo, već ono za Hollywood.
Padali su redom Jonsson, Moya, Roddick, Rusedski, Safin, Henman i Rafter.
Zanimljivo je da su četvorica iz gore navedenog društva kasnije postala svjetski broj 1. na ATP listi.
Kako je vrijeme odmicalo postalo je jasno da se Goran ne šali. Švedski kvalifikant pa Moya kojega Goran nikada nije pobijedio, ali za sve postoji prvi put.
U trećem kolu čekao ga je Andy Roddick, četiri seta i osmina finala.
I tadašnje novinare zaintrigiralo je što nam to Goran sprema kada se lagano obračunao sa Rusedskim.
Četvrtfinale je tu – ruski zločesti dečko Marat Safin pred vratima, bajka u četiri seta Goran i njemu govori “La papa” i neumoljivo ide dalje.
Po prvi puta u bogatoj povijesti ovog prestižnog turnira je među četiri i to ne bilo kako, s pozivnicom u džepu.
Polufinale, enormni pritisak, prevelik ulog i miljenik domaće publike Tim Henman na suprotnoj strani.
Englezi već pomalo u deliriju i viđenju novog Freda Peryja s peharom u ruci jer predugo Britanci čekaju svoga “prijestolonasljednika” na wimbledonskom tronu – gotovo punih sedam desetljeća.
Tri dana rovovske bitke – sraz ‘Davida i Golijata’ i kiša kao Božji dar s neba
Meč je dobro krenuo za Gorana 7-5 u prvom setu, tijesan drugi set odlučujuća trinaesta igra, Henman poravnava na 1-1.
To je očito dalo krila mlađahnom Britancu koji treći set završava sa 6-0 u svoju korist, ostavivši Gorana bez ikakvih šansi.
Henman nošen publikom vodi s 2-1 u setovima, na korak je do ispisivanja povijesti, s druge strane Goran nemoćan i u knockdownu gdje se treba suočiti sa stvarnošću 2-1 u setovima, navijačkim grotlom. Sve je nekako bilo protiv Gorana u tome trenutku.
Tmurni oblak spustio se na terene All England Cluba i Bog ne zaboravlja Gorana. Šalje mu pomoć u obliku kiše, koja mu je u tome trenutku bila potrebnija nego ikad.
Početak četvrtog seta 2-1 za Britanca, Goran u nimalo laganoj poziciji kiša počinje neumoljivo padati, sudac je primoran prekinuti meč.
Iako se nastavak očekivao istoga dana, polufinalni meč se zbog obilnih padalina morao nastaviti sutra.
Novi dan, novi Goran, slaganje kockica u glavi, mirnoća u ključnim trenucima, iako je šetao po rubu, te osvajanje četvrtog seta.
Drama doseže svoj vrhunac u petom setu, gdje Goran pri rezultatu 4:3 pravi brejk i tu je priči kraj za mlađahnog Britanca.
Bezbroj puta je na konferencijama za novinare istakao da je samo Bog poslao tu kišu koja ga je spasila.
Henmana je preživio i tako ušao u svoje četvrto finale. Još samo dva tjedna prije dolaska na Wimbledon nitko mu nije davao apsolutno nikakve šanse.
Na tisuće puta Goran nas je svojom ludošću i karizmom uvjerio u suprotno i kad ga svi otpišu, i kad se sve čini nemogućim, on se potrudi da postane moguće.
Epsko finale, najluđi ponedjeljak i dan kad se nitko nije stidio zaplakati
Tog devetog srpnja po prvi puta se u povijesti dogodilo da se finale igra ponedjeljkom, po prvi puta da finale igra čovjek koji je na ovaj turnir došao s pozivnicom.
Dva presedana, ponedjeljak i wild card ishod nije mogao biti nikako drugačiji nego li “happy end”.
Proveo sam pred TV-om toga srpanjskoga ponedjeljka tri sata gledajući to epsko finale.
Iako kao osmogodišnjak nisam bio svjestan težine i uloga onoga što gledam, to sam spoznao godinama kasnije.
Od tog trenutka moje poimanje i shvaćanje sporta dobilo je posebnu dimenziju. Vidio sam Gorana u suzama, događa se nešto veliko, čitav dan se o tome govori na televiziji.
Neki stariji čovjek na tribinama grca u suzama, bio je to Goranov otac Srđan, zamislite toga osjećaja…
Kako li je njemu bilo proživljavati ove trenutke, ne jednom, ne dvaput, ne tri put, nego četiri puta i evo uspio je, ušao je na listu besmrtnih.
Mićo je komentirao nešto, ne znadoh o čemu priča, par godina kasnije njegove riječi imaju težinu, njegove riječi su čista emocija, a posebno je upečatljiva : “Nemojte se stidjeti zaplakati”
I evo gotovo dvadeset pet godina od ovog velikog i najemotivnijeg trenutka hrvatskog sporta njegove riječi imaju istu težinu.
Od sjećanja se ne živi, ali sjećanja na Goranov podvig i Mićine riječi ne blijede, jer imaju težinu koja ne prolazi s vremenom.
Da je rođen u Americi o njemu bi u Holywoodu snimili film, jer je učinio nešto veliko, jer je pokazao da je najveći.
Eh kako ti Ameri cijene svoje uspjehe, to je nešto fascinantno.
Koliko je emocija u tome danu i koliko je isplakanih suza. Čitav Split u deliriju i nezaboravan doček.
Te slike su obišle svijet. Te slike su predstavile Hrvatsku u očima svijeta.
Englezi dobro znaju gdje su bili davne ’66’., kada su se popeli na nogometni “Olimp”, Grci ne zaboravljaju 2004., a svaki Hrvat bi se s ponosom trebao prisjećati gdje je bio 2001., jer ne blijedi, jer se ne zaboravlja i ostaje samo u nama, u srcima, umu i fotoalbumu.
Hvala ti Gorane za emociju, za poimanje sporta i za životne lekcije!
Svoj, jedinstven i unikatan = Goran.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti autora i brotnjo.info kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
