U Domovinskom ratu izvojevali smo pobjedu te konačno dobili slobodu hrvatskih zemalja, iako je treba i dalje stjecati te razvijati. Naravno da su za to zaslužni oni koji su stajali u prvim redovima, ali i svi oni koji su omogućili naraštaju iz devedesetih da napravi to što je napravio. Neki od takvih su i sami sudjelovali u svemu tomu.
Knjiga pred nama bjelodano nam sve to dokazuje. Nije djelo vješta pisca koji nas pokušava uvjeriti u svoj pogled na određeni dio povijesti. Ovdje su se u sretnoj povezanosti našli sposobna novinarka i sposoban dušobrižnik iz hrvatskoga naroda. Ona se trudila saznati što se zapravo događalo u ta vremena, a on je jednostavnim riječima pričao o svemu trudeći se iznijeti srž. I dobar, odličan plod nije mogao izostati. Mojoj malenkosti je bila čast da sam mogao biti urednikom ovoga djela.
Fra Slavko Soldo, koji nam o svemu tomu priča, rodio se kao 9. dijete u obitelji. Podneblje je broćansko, župa Međugorje. U vrijeme njegova odrastanja sve je to predstavljalo kraj »Bogu iza leđa«. Tek kada je fra Slavko bio duboko u priči koju iznosi njegov rodni kraj izbija na svjetlo dana, jer ga je pohodilo Nebo, Kraljica Mira.
I ono o čemu fra Slavko priča uvijek je bilo obasjano Božjim svjetlom, pa i onda kada bi naši ljudski nedostatci stupili u prvi plan. Bila je to žeđ za slobodom koju je hrvatski čovjek nosio sa sobom kamo god je išao. A išao je nažalost po čitavom svijetu, jer su ga povijesne okolnosti bacale tamo i ovamo. Početkom Drugoga svj. rata nakon dugo vremena opet je uspostavio svoju državu koja je nažalost ugušena u nadolazećim događajima. Njezinim podržavateljima na kraju rata suđeno je po kratkom postupku: metkom u čelo. Oni koji su uspjeli pobjeći u bijeli svijet nosili su u sebi obvezu ponovno oživjeti svoj san o državi u kojoj mogu živjeti kao svoji na svome. Puka osveta im nije padala na pamet, iako su ih za to stalno optuživali da bi ih mogli progoniti.
Naravno da je fra Slavko sva ta događanja pratio kao pravi domoljub i pravi vjernik. No, on je imao dušobrižničko poslanje koje je nastojao vršiti na najbolji mogući način. Pa tako i u New Yorku gdje pravilno razumijeva stvarnost te ulazi u priču o nošenju baklje o hrvatskoj slobodi. Mogao je to izbjeći, samo tada niti bi bio pravi dušobrižnik, niti domoljub, niti čovjek. Bio bi samo izgubljeni Hrvat u svjetskim bespućima, kao što su neki grješkom a neki osobnom odlukom postali. Uzmimo za potonje primjer Budimira Lončara. Dok fra Slavko bije bitku sa zlom u nastojanju da spasi nevine ljudi, Lončar ih nastoji što više oblatiti i uništiti im živote. Djeluju u istome gradu, New Yorku, iako se ne susreću, jamačno znajući jedan za drugoga.
Nećemo prepričavati sadržaj knjige, to će čitatelji sami upoznati, nego sažmimo kratko o čemu se radi. U dosluhu s jugoslavenskim vlastima vlasti SAD-a progone Hrvate. Žele u njima zatrti svaku pomisao na rušenje Jugoslavije i stvaranje bilo kakve hrvatske države. Vrijeme je to kada umire Josipo Broz Tito i kada njihove tajne službe predviđaju da se neminovno bliži kraj Titovom carstvu. Prije toga Zvonko Bušić i njegova skupina oteli su zrakoplov da bi iz njega izbacili letke o hrvatskoj borbi za slobodu i tako upoznali s tim zapadno pučanstvo koje o svemu malo zna zbog iskrivljene medijske slike. I Miro Barešić na svoj način bije bitku za hrvatsku slobodu. Sve se na kraju prelama preko leđa Hrvata koji su puni domoljublja vodili svoje živote ne ističući se posebno ni u čemu. Preko noći bivaju zatvoreni, otpušteni s posla, obitelji ostaju bez sredstava za život. Zar je onda čudno da im je fra Slavko otvorio vrata doma u kojemu prebiva, župe koja je njegova koliko je i njihova? Brine se da imaju pristojnog odvjetnika, da negdje mogu mirno stanovati, da nisu kod neke hrvatske obitelji jer bi to i nju uvalilo u poteškoće. Za samoga fra Slavka to je značilo da više ne može otići u domovinu, da na svojim plećima mora nositi teret prijetnje po život, da treba očekivati i svoje osobno uhićenje… On je sve stameno podnio i zaslužio poštovanje ne samo progonjenih u to vrijeme, nego i čitavog hrvatskog naroda.
Čitanjem ove knjige još više ćemo se uvjeriti u njegovu veličinu. Iako mora pričati o svome viđenju svih tih događaja, on u prvi plan ne ističe sebe i svoje zasluge. Umjesto toga nenametljivo nam priča priču neugasivosti baklje hrvatske slobode. Hrvati su je nosili i prije i za vrijeme Domovinskoga rata, kao što je nose i danas. Sve zapravo djeluje kao sažetak svih tih napora. Pojedinci s vjerom u naše bolje sutra stupali su na čelu trudeći se da se san što prije ostvari.
Dojmljiv je i Predgovor provincijala fra Joze Grbeša, kao i Uvodno slovo Valerije Ćorić. Sve je ostalo na razini jednostavnosti i iskrene poniznosti pred svim tim događajima. U taj mozaik izvrsno su se uklopile i odlične recenzije novinara Hine Mate Kovačevića te pukovnika u mirovini Ivana Zlopaše. Obadvojica su nas s različitih kutova uveli u povijesni okvir iznijetih događanja. Tako je knjiga dobila zreo memoarski oblik.
Riječi fra Slavka Solde ne uvjeravaju nas ni u što. One samo svjedoče i potiču u nama pitanja. Pokušajmo im se prepustiti te zaroniti u spoznavanje cjelokupne istine o našoj prošlosti koja tako jako utječe i na našu sadašnjost. Vidjet ćemo da su odgovori iznenađujući te da su nam teško neki lagali i još lažu nastojeće nas držati u ropstvu ili neslobodi.
Miljenko Stojić
