Danas se Crkva spominje svetog Nikole Tavelića – prvog hrvatskog proglašenog svetca i misijskog velikana koji je 12 godina proveo u Bosni.
Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red. Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski, koji je tada upravljao Bosanskom franjevačkom zajednicom (vikarijom), na nagovor pape Grgura XI., 60 dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo evanđelje u bosni.
Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se zaputio u tu brdovitu zemlju čije je stanovništvo u znatnoj mjeri bilo bogumilsko. Nikola je u Bosni proveo 12 godina. Proživljavao je u njoj radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Teškoće nisu bile malene. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema surovosti života i teškoj pristupačnosti ljudskom srcu.
Premda je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od najtežih. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se ubrzo i pružila.
Došavši u Jeruzalem, nije se zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnih vjernika koji su boravili u svetom gradu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Zbog toga je zapravo i pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije dužih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.
U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da je najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihovog poglavara kadiju, oni su se, po pimjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputili k njemu. Ali kao što je Franjina riječ ostala bez uspjeha, tako je bila i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mogao mirno otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove.
Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koje će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao “ostatak ostatka”, “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritješnjena Hrvatska.
Godine 1889. Nikola je proglašen blaženim, a 21. lipnja 1970. postao je prvim hrvatskim kanoniziranim svetcem.
Svetište u Bosni svetog Nikole Tavelića, nalazi se u sarajevskom naselju Kovačići, gdje je i sjedište Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Ime mu je grčkog podrijetla i znači pobjedonosan među narodima.
