Geopolitička i sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini danas nije mnogo bolja od one pred potpisivanje Daytonskog sporazuma. Nema rata, ali su suprotstavljeni interesi glavnih aktera toliki da nije moguće postići konsenzus o elementarnim pitanjima
To paralizira izgradnju svih institucija, ali i općenito izgradnju države u koju bi bilo tko imao povjerenje. BiH ostaje fragilna zona i rezervoar goriva koji u kratkom roku može zapaliti područje bivše Jugoslavije. Recentna zbivanja o tome najbolje govore u korist.
Djelovanje na važnim adresama
Izlišno je već ponavljati, ali ipak potrebno da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u najlošijoj poziciji, između srpskog separatizma s jedne strane i bošnjačkog unitarizma s druge. Srbija ima potporu Ruske Federacije, a Bošnjaci islamskih zemalja (što je razumljivo), ali i dijela moćnih zapadnih država.
Hrvatska međunarodna pozicija i spektar mogućih saveznika vrlo su ograničeni. Dijelom je to pozicija strateških interesa tih zemalja, dijelom dugogodišnje neaktivnosti Republike Hrvatske, ali o otvorenog protuhrvatskog djelovanja hrvatskih političkih elita nakon smjene vlasti 2000. godine.
Ipak, diplomatsko i lobističko djelovanje na važnim adresama, uz čvrsti konsenzus na unutarnjopolitičkoj sceni, nameću se kao imperativ hrvatske politike u BiH. Ključna poruka treba biti ta da se iza tzv. građanskog modela koji gura službeno Sarajevo zapravo krije velikobošnjački unitarističko-nacionalistički projekt koji dugoročno tendira prema pokoravanju ostalih konstitutivnih naroda. Nakon Federacije cilj je cijela BiH.
Već danas obavještajne procjene govore o desetak tisuća radikaliziranih pojedinaca u BiH uz postojanje dvadesetak selafijsko-vehabijskih paradžemata. Dugoročni projekt unitarizacije države, s nametanjem šerijata kao jedinog pozitivnog prava, mogao bi dodatno radikalizirati cijelu situaciju. Tim više što u tom smjeru idu ulaganje novca iz arapskih zemalja.
Sigurnosni problem
Nastavak dosadašnje politike dugoročno od BiH stvara sigurnosni problem, ne samo za Republiku Hrvatsku, nego i za Europu. Ne u jednome terorističkom napadu koji je posljednjih godina izvršen u Europi mogu se pratiti kanali koji vode do BiH, a ponajbolji je primjer teroristički napad u Parizu. I 11. rujna imao je sličan rukopis, s akterima koji su djelovali u BiH.
Sve navedeno govori u prilog tome da je traženje saveznika u izraelskoj diplomaciji dobar potez hrvatske strane. Ako netko može razumjeti hrvatsku poziciju onda je to Država Izrael koja se nalazi u vrlo kompliciranom i neprijateljskom sigurnosnom okruženju.
Osim toga, preko Izraela kanali se mogu širiti i prema SAD-u bez čije potpore teško može doći do ključnih promjena u hrvatsku korist. Dayton je ipak čedo američke diplomacije.
Pokoravanje Hrvata smatralo se završenim poslom
U svemu je pozitivno to što je na hrvatskoj političkoj sceni napokon postignut konsenzus oko položaja Hrvata u BiH, a ono što nedostaje je usklađivanje komunikacijske strategije i zatomljavanje ega na najvišim političkim adresama. Ozbiljne države usklađuje važne vanjskopolitičke strategije, a ne vode se emocijama.
Sarajevo je skinulo maske. Otvorene prijetnje ratom i demarš Izraelu pokazuju ne samo da se ne želi pristati na minimalne ustupke koji (koji zapravo nisu ustupci) Hrvatima, tj. na vraćanja otetih prava, nego i to da se pokoravanje Hrvata smatralo završenim poslom. Sarajevo je bijesno jer dio centara moći nakon dvadesetak godina prvi put traži od njih određene “ustupke“.
Kako bilo, posao političke dekapitacije Hrvata u BiH ipak nije završen niti će to ikada biti. Pokoriti jedan žilavi i stari narod pretežak je posao i za mnogo snažnije pokoravatelje.
