Naslovnica CRKVA Homilija provincijala fra Miljenka Šteke na Mladifestu

Homilija provincijala fra Miljenka Šteke na Mladifestu

Podijeli objavu

Drugog dana 31. Međunarodnog molitvenog susreta mladih svečano večernje misno slavlje predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljanko Šteko.

U nastavku donosimo njegovu homiliju:

Danas su naše oči uprte u Asiz i malu crkvicu koja se zove Porcijunkula. Zvala se tako zato što je bila neznatni „mali posjed“ benediktinaca iz nedalekoga Subasija, a za Franju je značila nešto golemo jer je za nju vezano rođenje Reda Manje braće, ali i malih sestara klarisa. Tu su se Franji pridružila prva braća, a tu je primio i prvu duhovnu kćer svetu Klaru Asišku.

K Porcijunkuli se Franjo vraćao nakon svakoga propovijedanja, tu su se održavala zborovanja braće – takozvani ‘kapituli na rogožinama’, pod vedrim nebom, jer za Franjina života – po njegovoj izričitoj želji − nisu građeni veliki samostani. Na tom je mjestu, konačno, vrativši se s brda La Verne gdje je primio rane, Franjo i preminuo.

Više različitih životopisaca prenose Franjino svjedočanstvo kako, po Božjoj objavi, zna da je i samoj Majci Božjoj Porcijunkula, među svim crkvama podignutim Njoj u čast, bila posebno draga. Upravo osloncem na tu objavu, da je crkvica Porcijunkula posebno prirasla i Gospinu srcu, Franjo se ohrabrio poći do pape Honorija III. kada je ovaj bio u Peruđi i ondje ga zamoli da za Porcijunkulu odobri privilegij potpunoga oprosta onim vjernicima koji je, uz ispovijed, pohode.

Odobreni je oprost vezan za ovaj dan, 2. kolovoza. Toga je dana i posvećena crkva koju je Franjo obnovio svojim trudom. Kasnije je ovaj oprost proširen na sve franjevačke crkve i nazvan je asiškim oprostom.

Osim što je bila kolijevka franjevačkoga reda, Porcijunkula je i za Franjinu osobnu povijest bila iznimna: ona je u nekom smislu bila kruna njegova obraćenja.

Naime, tko god zna nešto o sv. Franji, zna da je njegovo obraćenje počelo Isusovim pozivom s križa u crkvi sv. Damjana: „Franjo, idi popravi moju crkvu koja se ruši!“ Mi danas znamo koliko je za Crkvu i svijet bio dalekosežan taj poziv s raspela iz crkve sv. Damjana, ali Franjo u tom trenutku nije vidio nikakvu simboliku, nego se prihvatio zidarskoga alata, da tu ruševnu građevinu učini dostojnim zdanjem za slavljenje Euharistije. Malo poslije toga on je uočio još jednu crkvu u jadnom, ruševnom stanju, o kojoj nitko nije vodio brigu. Bila je to upravo Porcijunkula. Kako je bila posvećena Gospi od Anđela, Franjo se jako sažali, te i nju obnovi. Kasnije će se preseliti upravo kod te crkvice.

Porcijunkula je sv. Franji bila prevažna. O tome Toma Čelanski veli: „Kad ju je svetac ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci…“ (1Čel 9, 21).

Međugorje je mnogima od vas vaša Porcijunkula. Neumorno se hodočasnički vraćate, neprestano potvrđujući da sudjelujete u nečemu što sve nas nadilazi. I svojim dolascima drugima govorite ovim geslom 31. Međunarodnoga molitvenog susreta mladih – Mladifesta: “Dođite i vidjet ćete” (Iv 1, 39)! Ovdje ste bili ganuti Gospinom ljubavlju poput sv. Franje u Porcijunkuli. Međugorje je mjesto milosti, jer je nebo na poseban način dodirnulo zemlju. Ili kako to jedan pastoralni teolog veli – U događaju Međugorja otkriva se “mistagogija”, dovođenje čovjeka pred tajnu, gdje Bog iznutra otvara srce kao kod Lidije u Djelima apostolskim (usp 16,14).

Svatko od vas mogao bi ispričati svoju priču o milosti koju ste doživjeli ovdje i ponijeli sa sobom… Od onih pojedinačnih i tihih, skritih i tajnovitih, prešućenih. A opet, mogao bi svatko od vas ujediniti sve to u beskraju s milijunima drugih gorljivih uzdaha koji su se ovdje izvijali iz ljudskih duša prema nebu. Ovdje su milijuni duša, kao i vi, primili sakramentalno odrješenje od grijeha. Ovdje su se omekšala mnoga ljudska srca, koja su prije toga bila gotovo nepristupačna za sve što je sveto. Ovdje su saprani i otišli u nepovrat milijuni ljudskih grijeha, kao što su i tvoji. Ovdje su milijuni duša proplakali pred nečim tako snažnim, kao što je srce Majke koja ljubi. Pred njom su zbrajali i množili sva svoja sitna, životna, goruščina zrna vjere, sve svoje tihe i male molitve.

Ovdje ste svi vi dolazili Gospi, Kraljici mira, svojoj Majci Mariji, za koju kažemo da je posrednica svih milosti. Ta milost nije usahla. Ona vas čeka i nanovo govori: Molite i molite, – molite dok vam molitva ne postane radost. Molite na osami, molite u zajedništvu, molite uvijek i iznova. Otvorite vlastito srce Bogu. U vašoj molitvi otvorite se za nebo. Sve što imate stavite na raspolaganje i uvid Onomu koji pogledom proniče srce i kojemu se ništa ne da sakriti.

Pa i kada dođu kušnje kao ova sada, molite. Kad dođu dani velikih nevolja. Kada svijet u kojemu živimo bezglavo glavinja u potrazi za izlaskom na stare staze, molite. Molite vi, jer ne zna čovjek modernoga doba da tek u iskušenju izrastaju veličine, da se tek na nevoljama rađaju uzori. Da se u kušnjama svijeta tek može utvrditi tko je dostojan imena koje nosi, zvanja koje je odabrao.

Dragi mladi u ovom zajedništvu svega svijeta! Mnogi su od vas sve ove godine dolazili ovdje, a večeras ste s Međugorjem povezani drugačije. Virtualno. Uvjeren sam da i u ovim trenutcima u srcima mnogih od vas titraju Franjine riječi: „To je ono što želim, za tim žudim cijelim srcem!“

I zato sad pitam: Što želiš? Za čim žudiš večeras?

I pokušavam odgovoriti u tvoje ime… Želim ostaviti trag. Jednoga dana kada ovo moje tijelo bude tek treptaj u nitima vremena, želim da znate da sam s razlogom živio. Želim da se uvjerite da sam ispunio svoje poslanje.

Da sam bio ono što trebam biti i da se nisam bojao za time ići. Želim da znate da sam se hrabro ljuljao na ivici provalije, oslanjajući se tek na vrhove svojih sposobnosti i snaga, ali tu je bila beskrajna milost. I da nisam pustio svoj život da prođe pored mene tek tako.

Jer dugujem Mu to. Njemu, Stvoritelju, koji mi je ovaj život i dao i uglavio ga baš u ovaj trenutak vremena, s nekim razlogom.

Želim da znate da sam disao punim plućima svake sekunde. Da sam toliko puta zastao diviti se zalasku sunca razlivenom po prirodi koju je On stvorio.

I večeras molim zagovor Kraljice mira u Međugorju da istinski prepoznam svoju najdublju želju. Onu vrstu želje koja određuje ono što jesam i što trebam biti. Onu vrstu želje koja je sveta, koja me u dubini savjesti tjera da budem bolji čovjek, da težim za nečim višim, konačnijim. Žudim za time da baš ta želja bude ono što me određuje i ono što me vodi. Poslana od Njega u moj život i k Njemu vodi.

Molimo Mariju, Kraljicu mira, neka večeras svrne svoj majčinski pogled na svu svoju djecu okupljenu u ovome zajedništvu mladifesta. Neka i svakoga od nas dovede do spoznaje sv. Franje, koju bi mogli ovako izraziti: Ja poznajem Sina Božjega, sina Marijina, Riječ Božju koja se za me utjelovila….

Nato nas potiču i riječi koje nam je sinoć ovdje u Međugorju uputio Papa Franjo: „Marija je Majka koja bdi »nad nama svojom djecom koji kročimo kroz život često shrvani umorom, potrebiti, ali sa željom da se svjetlo nade ne ugasi. Ovo je naša želja: da se svjetlo nade ne ugasi. Naša Majka gleda ovaj hodočasnički narod, narod mladih koje ljubi, (…) povjeravam sve vas zagovoru Blažene Djevice Marije, zazivajući svjetlost i snagu Duha Svetoga kako biste mogli biti istinski Kristovi svjedoci.“ Papa je na kraju kazao da za to moli te blagoslivlja mlade okupljene u Međugorju, tražeći da i mi za njega molimo.

Uzvratimo našemu Papi Franji obećanjem molitve i pozdravimo ga sada!

Amen!

Podijeli objavu