Naslovnica Povijest Galicija – najveća klaonica hrvatskih vojnika tijekom Prvoga svjetskog rata

Galicija – najveća klaonica hrvatskih vojnika tijekom Prvoga svjetskog rata

Podijeli objavu

Kao topovsko meso koje će ratovati u slavu Habsburške Monarhije, diljem Istočnog bojišta živjeli su i umirali naši domobrani, ponajviše u Galiciji, najvećoj klaonici hrvatskih vojnika tijekom Prvoga svjetskog rata.

Točan broj Hrvata koji su ondje ostavili svoje kosti možda se i nikad neće znati, no spominje se i do 40 tisuća duša. Zna li se da je ondje ratovalo njih 80 tisuća, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikad nije vratio kući.

Stotinu godina poslije, o njihovoj prisutnosti na tom bojištu rječito govore grobovi i spomenici u selima današnje zapadne Ukrajine, poput Hlebivke, najvjerojatnije upravo onog područja na kojem ratuje i proklinje sudbinu i carevinu mladi Miroslav Krleža, o čemu će poslije pisati u svom djelu “Bitka kod Bistrice Lesne”.

Posljednja su ondje počivališta pripadnika karlovačke i zagrebačke, poslije i osječke domobranske pukovnije, čiji ratni put prema Istoku otpočinje 1915., kad se povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, a dio vojnika i zapovjedništvo tih postrojbi nastanjuju upravo selo Hlebivku. Ondje su dočekali i krvavo ljeto 1916., kad je ruski general Aleksej Brusilov pokrenuo snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje, kad su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. divizija, u čijem su sastavu ratovali, nosila epitet “vražja”. Ne zato što je u njima bilo išta demonsko, već zbog iznimne hrabrosti, za što su ih pohvalili njemački i austrijski zapovjednici, pa će ih i car Karlo prilikom obilaska bojišta posebno pohvaliti za herojstvo.

Većina ih je izginula 1916., otkad datiraju i humci na groblju hrvatskih vojnika u Hlebivki, a preživjeli se povlače na rezervne položaje kod Stanislawa, gdje ostaju do 1917. i protunapada Centralnih sila kojim potiskuju Ruse. Vrijeme između bitaka, u kratkim predasima u vrtlogu Prvoga svjetskog rata, hrvatski vojnici kratili su glupiranjem, ironiziranjem samih sebe, fotografirali su se jašući metle ili objektivu okrećući gole stražnjice okružene licima prekrivenim plinskim maskama. I pisali pisma, točnije, razglednice, o čemu doznajemo zahvaljujući iznimno vrijednoj povijesnoj građi sačuvanoj u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, koju čini i više od dvije tisuće fotografija. Putovala su pisma iz bespuća Istočnog bojišta, tamo negdje iza Karpata i natrag, a te razglednice pričaju čudesne priče o ljubavi koja ne uzmiče ni pred daljinom ni pred ratnim strahotama.

Evo samo jedne od njih. Pred sam Božić, ljeta gospodnjeg 1916., u Aninu ulicu u Varaždinu stigla je crno-bijela razglednica iz daleka. Milostiva gospoja Natalija Sertić, pričali su poslije, umalo što nije izgubila svijest. “Zapovjedništvo III. bataljuna 25. domobranske pukovnije”, stajalo je u zaglavlju, ispisano sitnim rukopisom onog kojemu se nadala i kojega je čekala.

“Draga moja mala ženice! Imamo malo vremena da napišemo par riječi s kojima možemo Milostivu lijepo pozdraviti. Možemo javiti da smo živi i zdravi što i Milostivi želimo od Boga i srca svoga. Dobro nam ide jer sada gradimo kuće pa smo malo u poslu. Drugo nema novoga nego Milostivu lijepo pozdravljamo i ljubimo ruke, zbogom”, napisao je krasopisom satnik Stjepan Sertić, oniži čovjek uredno podrezanog brka i brižljivo začešljane kose, vojnik od formata kao što je bilo i vidljivo s fotografije na poleđini malene razglednice.

Odmah je Natalija svoje pero namočila u tintarnicu pa mu otpisala: “Mila moja ljubljena dušice! Prije podne baš sad primila sam Tvoj slatki listek. Kako, kako sam ti zahvalna na njemu! Ne mogu opisat! Baš sam užasno žalostna u jutro bila pak mi je zato tvoj slatki listek baš u pravi čas došao. Zato u duhu, u brzini, skušuje ljubljene rukice i celoga svojega dobrog mužeka njegova navjek vjerna mala žena”, sročila je Natalija Sertić na kartu, na čiji je rub još, drhtavom rukom, dodala i ovo: “Na list ću odmah odgovorit da još danas otide”, pa ga odaslala na Bojnu poštu 68, Galicija.

Sam Bog zna kada ga je primio, ali se pouzdano zna da ga jest primio jer joj je otpisao, opet i opet, jer se u arhivu kriju deseci njegovih razglednica. Zahvaljujući još jednoj u nizu, koju je satnik Sertić odaslao skupa s fotografijom svoje dvojice suboraca, ispostavlja se da se u bijegu od ratnog ludila katkad i dobro zabavljalo.

“Draga moja mala ženice! Šaljem ti fotografiju tri ‘junaka iz starih dana’, samo što smo sada dobili kacigu na glavu da si barem nju očuvamo. Nije niti tako teška kako izgleda. Ovako opremljeni išli smo 27. kolovoza na navalu, te je za topničku vatru jako dobra protiv šrapnelskih kuglica ili odlomaka od granate. Ne znam kaj buš rekla, kak tvoj mali mužek ima tak veliki lonac na glavi. Ne mene jako ismjehavati! Veliku pusicu šalje ti tvoj jako ratoborni mužek”, pisao je satnik Sertić krateći nemirne dane u Hlebivki. Selo koje broji jedva tisuću duša i danas čuva spomen na njihovu žrtvu, a priča o Hrvatima, koji su kod žitelja ostavili neizbrisiv trag, ondje se prenosi s pokoljenja na pokoljenje.

Groblje hrvatskih domobrana nalazi se u neposrednoj blizini grkokatoličke crkve, skupa s 30-ak humaka, vječnim počivalištem pripadnika 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, čije je zapovjedništvo živjelo upravo u tom selu. Samo sedamdesetak metara dalje od groblja postoji i spomenik hrvatskim vojnicima, a lokalno stanovništvo svoju im je zahvalnost pokazalo pa i ulazna vrata deset metara visoka i široka, s natpisom “U slavu poginulih pripadnika 25. i 26. domobranske pukovnije – za kralja i domovinu, Bog i Hrvati, 1916.-1917.”, postavilo na ulazna vrata groblja. U neposrednoj blizini nalaze i dva dobro očuvana bunkera, podignuta na samoj liniji fronte prema ruskim snagama, a nešto poviše na brdu uzdiže se kapelica koju su 1916. sagradili hrvatski vojnici: izgorjela je 70-ih godina od plamena svijeće, ali su je žitelji obnovili.

Hrvatska nikad nije pokazala zanimanje za svoje mrtve s toga područja, sve dok 2014. onamo nije stigla naša prva delegacija. Riječ je o predstavnicima Grada Zagreba, prve hrvatske institucije koja je u to vrijeme nakon gotovo stotinu godina službeno posjetila taj povijesni lokalitet. Obećali su tada da duše naših poginulih vojnika neće ležati samo na brizi i savjesti mještana Hlebivke i to su obećanje ispunili. U samo dvije godine, sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture, vojno je groblje potpuno obnovljeno, a svečano otvoreno u listopadu 2016. godine. Upravo u to vrijeme u Zagreb je stigla i vijest da Hlebivka više nije jedino poznato hrvatsko groblje u Galiciji. Riječ je o pozivu Andreje Bekić, hrvatske veleposlanice u Poljskoj, a s pozivom i glas o novom otkriću: o vojnom groblju u Ujscie Jezuitske kod Tarnowa, gdje među 352 austrougarska i ruska pala vojnika leži 130 Hrvata.

– Spomen na Hrvate pronašli smo u to vrijeme na još nekoliko lokaliteta u ukrajinskom dijelu Galicije, poput spomenika u Dobrinovcima, a pronašli smo i jedan ozidani grob s imenom podoficira Postružnika. Imamo i informaciju da se na lokalitetima Lavov i Drohobič također nalaze masovne grobnice u kojima su pokopani Hrvati. To tek treba istražiti, cijela se priča širi i neprekidno stižu neke nove spoznaje – kaže dr. sc. Ivica Pančić, član peteročlane hrvatske delegacije koja je te 2016., u društvu naših veleposlanika Tomislava Vidoševića i Andreje Bekić, u tri dana, obilazeći stratišta Hrvata u današnjoj Ukrajini i Poljskoj, prešla 2500 kilometara.

Uime Grada Zagreba posljednjih godina Pančić užurbano prikuplja sredstva za obnovu groblja i spomenika, ali i povijesnu građu, za kojom traga po arhivima nekoliko europskih metropola slažući kockicu po kockicu mozaika koji će pomoći rasvijetliti taj gotovo zaboravljeni dio hrvatske povijesti. Upravo zahvaljujući angažmanu posebnog povjerenstva Grada Zagreba, danas su poznata imena 42 vojnika pokopana na groblju gdje se još donedavno uzdizalo 30-ak zaraslih humaka, vječna počivališta pripadnika 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije.

– U Hrvatskom državnom arhivu postoje samo fragmentarni podaci o pripadnicima naših domobranskih pukovnija, stoga smo se za pomoć pri pronalaženju mogućih popisa imena obratili Beču i Budimpešti. Iz Beča smo dobili odgovor da bi se traženi podaci mogli pronaći u Krakowu, ali ponajviše smo se nadali odgovoru iz Budimpešte, jer je većina naših povjesničara smatrala da bismo imena mogli pronaći upravo ondje. Stoga smo posjetili njihov Vojni arhiv, gdje nam je od velike pomoći bio pukovnik Bonhardt, koji nam je pomogao doći do podataka, pa smo tako sastavili prvi popis sa 40-ak imena – kaže dr. Pančić.

Zahvaljući građi sačuvanoj u Hrvatskom državnom arhivu, danas znamo kako se u Hlebivki nerijetko i voljelo. “Ovaj je vojnik uzeo za ženu jednu iz Hlebivke, Galicijanku. On je dalje ratovao, ona ostala kod kuće. Vojnik je ostao živ”, piše na poleđini fotografije koja prikazuje bezimenog domobrana koji u rukama drži nešto poput bračnog testamenta ispisanog slovima “Na uspomenu sretnom braku”. Nisu svi, međutim, imali posve ozbiljne namjere.

– I danas su ostale priče o vrlo lijepom odnosu hrvatskih vojnika s mještankama, sličnih mentaliteta, kao i priča o ratnoj djeci koja se ipak tako rado ne prepričava. Hrvati pritom nisu ništa drukčiji od drugih vojnika – tumači dr. Pančić, pa potom govori kako su tim krajem prolazile brojne vojske s osjećajem superiornosti prema lokalnom stanovništvu, ne i Hrvati.

Oni su se na sve načine brinuli o domorocima gradeći u selu prve zidane bunare (na jednom od njih uklesan je natpis “Kraljičin zdenac”), iz kojih se nije napajala samo vojska već i žitelji, a višak hrane svakodnevno su dijelili s djecom, koja su bosonoga stajala u dugim redovima pokraj kazana. Sjedinjeni u vrtlogu rata, jedni su pokapali druge, oni preživjeli čekali su mir.

“Draga moja mala ženice! Dobil sam dvije tvoje karte. Ovdje ti šaljem sliku moga doma u Chlebowki. Živ sam, samo vjetri veliki pušu i jako mi je zima”, piše satnik Sertić u Varaždin 1917., sada već posve iscrpljen ratnim strahotama. Jedan je od rijetkih znanih hrvatskih junaka, no tisuće neznanih i bezimenih još će dugo čekati na spomen o životu i smrti u dalekoj Galiciji.

– Cilj nam je pregledati europske vojne i državne arhive. To je proces, opsežno istraživanje, vidjet ćemo kamo će nas odvesti. Male su šanse, ali mislim da je vrijedno truda, pretpostavljam da se tražeći popise imena može pronaći cijeli niz stvari koje mogu biti zanimljive za povjesničare, ali i ispisati imena hrvatskih junaka – kaže Ivica Pančić.

Renata Rašović / Večernji List

Podijeli objavu