Proteklih dana mediji su svjedočili o velikom požaru na Makarskoj rivijeri, u kojem je posebno mjesto zauzela vatrogaskinja (ili se reče vatrogasica!?) Tea Čolić, rodom iz Sarajeva, jedina žena članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tučepi.
U Zadru je studirala kulturu i turizam, a zbog ljubavi se preselila iz Makarske u Tučepe, gdje je njezin zaručnik Stipe Šarić isto vatrogasac. Tea kaže da je svima iz dišpeta htjela pokazati kako se može uhvatiti najtežih zadataka, a kolege tvrde da je njezin doprinos u saniranju vatrene stihije (valja l’ ova?) – nemjerljiv. Isprva obeshrabrena seksističkim komentarima tipa “što ćeš ti tamo, prat ćeš im go*** u wc-u”, Tea je završila tečaj, obukla šest kilograma tešku opremu i pokazala da je sposobna kao i kolege, pa i više.
Priče o vatrogascima su često dirljive, i ponekad tužne. Dijelim dvorište s vatrogascima i svaki put me alarm požara probudi u noći. Ne nerviram se zbog toga, jer znam da nakon svakog zadatka mogu doći bez nekoga od svojih drugova. Težak je posao gasiti nešto što su, kako kaže mit, bogovi dali ljudima, pa se veliki požari mogu tumačiti kao ljutnja neba nad ljudskom nebrigom i javašlukom.
Ali, nama ne trebaju nebesa da bismo bili ljuti: vijest da je Federalna vlada u parlamentarnu proceduru uputila izmjene zakona, koji ukida dodatak na plaću vatrogascima od 30 posto, zbog teških uvjeta rada, jedan je od onih pravih ovdašnjih bezobrazluka, pun gluposti i sile koju provodi vlast. Iskreno se nadam da to neće proći, i iskreno preporučujem da se Parlament Federacije okani toga. Jer bi im moglo gorjeti pod nogama, ako vatrogasci uzmu šmrkove u svoje ruke i malo ohlade one njihove usijane tintare.
Talijana kanader s Jadrana donio u Livno
Za kvalitetnije obavljanje svakog posla, pa i vatrogasnog, potrebna su sredstva, ali ono što odvaja dobru upravu od loše je sluh: u vremenima velikih požara na nepristupačnim terenima najefikasnija stvar su avioni – kanaderi. Inače, kanader se u kolektivnoj mitologiji naše raje trajno naselio tako što je moj jaran Mario, negdje sredinom osamdesetih, bio u posjeti kod rodbine u Livnu i od tamo se vratio s nevjerovatnom pričom. Da je bio požar koji su gasili kanaderi, i da ih je u rano jutro probudilo stenjanje na italijanskom. Kad su došli ispod krošnje drveta odakle je dolazilo zapomaganje, imali su šta vidjeti. Čovjeka u ronilačkom odijelu, koji je vikao:
“Aiuto. Mi fa male. (Upomoć. Boli me.)”
Nesretni čovjek žaba, prema Mariovom lavoru, bio je pripadnik italijanske grupe bi(ć)ologa koja je došla istraživati život riba i vodozemaca na Buškom jezeru, kod Livna. Taman kad se spremao da zaroni, naletio je kanader i pokupio ga u spremnike za vodu. Tako je nesretni Italijan završio na krošnji, a intervencijom tadašnjeg Generalštaba spriječen je diplomatski skandal velikih razmjera.
Oružane snage: 14 ih u Afganistanu, ostali u kladionici
E sad, kako su igre vatrom opasna stvar, s terena provala i šege, valja vratiti u ozbiljan život: i ovog ljeta će biti vruće, i prijeti velika opasnost od požara. Stručnjaci kažu da je nabavka kanadera prijeko potrebna, i već dugo, na razini Oružanih snaga, postoji ideja o tome. Ali, kako su naše oružane snage vrlo jake – “četrnaest ih je u Afganistanu, a ostali su po kladarama”, kako reče jedan kolega, tako će kanader(i) ostati pusti san, pa nam ostaje da molimo dragog Boga da ne ugrije i da se šume ne zapale. Ili da, kao dosad, kad se zapale molimo Hrvatsku da iz baze Zemunik, kod Zadra, obično besplatno, pošalje zrakoplove i pilote koje su održavali i obučavali više godina. Kod vas nam je to, znate, komplicirano.
“U Federaciji BiH, naime, požarom ugrožena općina, traži pomoć od županije, koji to prosljeđuje entitetu, potom vapaj ide državnom ministarstvu, koje se obraća Bruxellesu.”
O cijeni kanadera se ne smije ni misliti: ona je oko 50 milijuna dolara, a cijena rada po satu je 10.000 eura. Zasad se, rekosmo, radi o milostinji, jer niti je Hrvatska što tražila, niti je Bosna i Hercegovina šta imala dati.
Kanader ili audi?
Ali zato se ima za audije. Ima se, može se, što bi se reklo. Samo krajem prošle godine, raspisano je 25 natječaja za nabavku 114 vozila u ukupnoj vrijednosti od 5,1 milijun maraka. Da se imaju u čemu vozikati i gledati kako zemlja gori.
Da se sad ne gađamo rimama iz uličnog registra: pežo-lež’o, reno – ven’o, audi – naudi, čini se da bi idealan scenarij za sve te papane što vole da se o narodnom trošku vozikaju u skupim limuzinama, bio onaj s jezera pored Livna. Nekog od članova Predsjedništva ili načelnika novi Audi negdje doveze na kupanje, i tako se on fino rashladi, kupa se, roni i to sve skupa, pa naiđe kanader i – cap! K’o nesretnog Talijana bi(ć)ologa, ni krivog ni dužnog. U spremnik, pa letenje, istovar negdje na krošnju u bosanskoj šumi. Neće li kakvoj pameti doć’. Pa je l’?
