Naslovnica POLITIKA Hoće li Schmidt biti veliki vezir – ipak?

Hoće li Schmidt biti veliki vezir – ipak?

Podijeli objavu
Sam (zasad...) s Bošnjacima

U jednom od nastupnih intervjua uoči dolaska u Sarajevo, novi je visoki predstavnik obznanio kako neće biti veliki vezir. I krenulo je: eresovski se vožd sjetio kad se ovdje zbog velikih vezira (od radosti!) skakalo u Miljacku. A Facebook efendija Cerić evocirao uspomene na ovodobnoga velikoga vezira – Paddyja Ashdowna.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Malotko je vjerovao da će se Milorad Dodik prepasti te će se ipak pojaviti u Titinoj 16 na prvom postrojavanju članova kolektivnog bh. rukovodstva pred novim visokim predstavnikom međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. I, doista, nekadašnji je miljenik međunarodne zajednice ostao u Banjoj Luci otkud je, dan nakon što je bošnjački tandem Komšić & Džaferović Inzkovu nasljedniku poželio srdačnu dobrodošlicu, u Beograd na novo svesrpsko okupljanje poveo najjače srpske političke snage. Rijetki su posljednjih godina uspjeli homogenizirati eresovske Srbe kao što je to učinio predšasnik Christiana Schmidta donoseći – na samom kraju mandata – zakon kojim se sankcioniraju negatori genocida.

 A Miljacka uvijek plitka…

I kako stvari trenutačno stoje, poželjet će Schmidt eresovskog vožda… Ipak, njihova međusobna, doduše neizravna, polemika već je počela. U jednom od brojnih nastupnih intervjua što ih je dao, ovaj je nadolazeći Nijemac kazao: „Ja nisam veliki vezir, već sam političar kojeg je izabrala i demokratski imenovala međunarodna zajednica.“ Hvalevrijedna je ova Schmidtova skromnost, mada ne treba smetnuti kako njemu (famozne) bonnske ovlasti zapravo daju vezirsku moć. No, o tom potom… Nije prošlo ni nekoliko dana, a Dodik se također referirao na vezirska vremena. Uoči puta u Beograd imao je – a kad nema?! – što poručiti na dobro mu znanu adresu.

„… A Bošnjaci nemaju kapacitet, nemaju u sebi karakter, oni su podanički narod. Ako ste mogli primiti namjesnika… Pa to je isto ona priča kada je dolazio neki vezir u Travnik, a onda su u Sarajevu organizirali za njega skokove na glavu u Miljacku koja je uvijek bila plitka pa su neki slomili vrat i poginuli. Tako i ovo, kao da smo mi u svemirskoj orbiti, dolazi čovjek koji nam hoće nalagati što hoće. A njihova radost je samo iz jednog razloga i to je patološki, a samo zato što su konvertiti koji su konvertirali svoju vjeru“, ispalio je Dodik u svom prepoznatljivom i nerijetko teško probavljivu stilu.

Jer, ako se već hvata za stare priče, mogao se sjetiti i Andrićeve Priče o vezirovom slonu… gdje je jasno kako u vezirskome Travniku nitko nije skakao u vodu (inače tamo uvijek dublju negoli u Sarajevu) od sreće zbog vezirova dolaska. Dapače! Da bi potom, kao kolateralna šteta, stradao – slon čiji je krimen bio samo to što je – vezirov.

Sve i – ništa!

No, pustimo Andrića, njega je, uostalom kao i više-manje svaki međunarodni poklisar što je dolazio u BiH, Schmidt pročitao. Samo ne želim vjerovati da je, kao neki prije njega, umislio da nakon toga potpuno razumije Bosnu napaćenu. Nema, naime, te literature, makar je pisali i nobelovci, koja može objasniti što se ovdje događa(lo). Uostalom, taj se Nijemac, impresivna životopisa, već suočio sa stanovitom kakofonijom – porukama iz kojih je bjelodano da ovdje neki od njega očekuju – sve, a drugi ga ne žele ni vidjeti.

A treći, tj. Hrvati?! Oni, zapravo Dragan Čović koji već dva teška desetljeća personalizira hrvatsku političku volju, zasad su pristojno suzdržani. S Čovićevom diplomatskom kurtoazijom može se, uostalom, još mjeriti samo ona njegova druga zagrebačkog Andreja Plenkovića. Samo što politika hrvatskog premijera ipak daje rezultat.

Vratimo se, međutim, kakofoniji koja se sručila na visokog predstavnika. Njegovo evociranje velikog vezira već je, vidjeli smo, Dodika povuklo za jezik. Ali – ima, ipak, i onih koji bi željeli da Schmidt uzme vezirsko žezlo (ili što već…). Tako mu je pismo dobrodošlice nakitio i ex-reis Mustafa ef. Cerić koji je započeo, pa gotovo, sućutno: „Niste vi krivi što vam u grah pade (e, tko ovo Schmidtu prevede, skidam mu kapu! op. a.) da dođete u Bosnu. Niste ni prvi ni zadnji visoki predstavnik kojeg u Bosni neki dočekuju s dobrodošlicom, a neki s mrzovoljom. Neki su u nadi, a neki u strahu od vaših bonnskih ovlasti“, piše taj glasoviti Facebook efendija.

Komu je Paddy uzor, jadna mu majka?

Samo je to, dakako, uvod u ono zbog čega je Cerić presavio tabak. Nijemcu, naime, nudi pet savjeta, a prvi je, logično, i najvažniji. „Neka vam bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown bude uzor. Nisu ga voljeli negatori genocida, ali su ga se bojali i poštivali te su radili pod njegovom palicom bonnskih ovlasti ono što su morali raditi za dobrobit svih bosanskih građana“, misli efendija ustrajavajući kronično u svim svojim pisanijama na ignoriranju Hercegovine i Hercegovaca. A nije, dakako, Paddyjevu prizivatelju važno ni to što se na spominjanje toga lorda i neumjerena vinopije, i prosječan Hrvat i poglavito Srbin “za pištolj” laća.

Dodik, jasno, nije znao – nije ga briga! – za Cerićevo „pozdravno pismo“. Ali, dodikovanje bez granica se nastavlja. Prije negoli će pod Avalom stisnuti Vučićevu junačku desnicu, javno je zatražio da se (ne)suđeni veliki vezir zapravo – predstavi.

„Mi hoćemo da se on identificira, onda ćemo moći kazati: ‘e, sad možemo ili ne možemo razgovarati s vama u nekoj formi. Eto vi ste izaslanik SAD-a i Njemačke, napišite da jest tako i mi ćemo to uvažiti, ali niste visoki predstavnik’“, opisuje laktaški lola kako će to izgledati kada se jednog lijepog dana prvi put sastanu. Dakle… morat će, kad-tad!

A glede identifikacije, tj. (izbornog) kredibiliteta i legitimiteta na što Dodik aludira u kontekstu ponašanja Rusije i Kine na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, gdje je inauguriran novi visoki predstavnik, Schmidt je o tomu već propitivan u brojnim intervjuima.

„Uz dužno poštovanje, o visokom predstavniku ne odlučuje Vijeće sigurnosti, to je stvar država-potpisnica Daytonskog mirovnog ugovora. Snaga koju crpim ne dolazi samo iz zajedničkog europskog opredjeljenja, nego iz činjenice da se na scenu vratio SAD s jasnom okrenutošću zapadnom Balkanu. Cijenim rad predsjednika Bidena tijekom svih proteklih godina i desetljeća koliko se poznajemo. A tu je i Vijeće sigurnosti UN-a komu podnosim izvješća i koje će okončati rad OHR-a kada OHR više ne bude nužan, primjerice kada BiH postane članica EU-a“, zagledao se Nijemac u (daleku) budućnost…

Poučno sjećanje Mirka Šarovića

A sadašnjost je takva da se ini s punim legitimitetom pitaju: Zar je 26 godina nakon Daytona potrebna institucija visokog predstavnika koja, uz ostalo, nameće izvjesne ograde slobodnom demokratskom razvoju?! Primjerice, one o kojima govori ef. Cerić prizivajući Ashdownov vakat kada su se dekretima iz Bijele kuće na uvijek – kazao bi Dodik – plitkoj Miljacki smjenjivali demokratski izabrani dužnosnici.

Tako je 2004. za samo jedan dan osebujni Paddy smijenio čak 59 političara. Najviše članova Srpske demokratske stranke, od kojih 11 trajno, dok je u aneksu odluke dometnuto kako će se preostalih 48 moći vratiti funkcijama nakon što bude uhićen Radovan Karadžić. Slijedom čega je aktualni lider te stranke, ali i eresovske oporbe, Mirko Šarović spremno stao uz Dodika u aktualnom njegovu ignoriranju OHR-a, na zgražanje sarajevske političke (i ine) čaršije koja je Šarovića u međuvremenu prometnula u poštenog Srbina. Evo, međutim, Šarovićeva sjećanja na Ashdownove (vezirske) dane koji su se ovdje rečenome Facebook efendiji toliko urezali u (lijepo) sjećanje.

„Ja sam pričao s Ashdownom 2003. u njegovoj rezidenciji i rekao mi je što je scenarij. Prvo me je zvao u sjedište OHR-a i rekao mi izravno: ‘Gospodine Šaroviću, sve ovo što je ovih dana bilo, potpiši odluku da se Vojska RS-a sjedinjuje i pravi nova struktura na razini države i ovo ćemo sve zaboraviti.’ U prvoj fazi sam optužen da sam prodavao MIG-ove 27, to je ozbiljna optužba. Rekao mi je izravno ovako: ‘Ima nekih vaših kolega koje su ovo potpisale i sve će krenuti nanovo.’ Poslije toga mi je rekao: ‘Ti si OK čovjek i znam da nisi kriv za dosta toga, ali ja moram uraditi ovo. Ja ću sankcionirati mnoge ljude u SDS-u. Od vas trojice, Čavića, Kalinića i mene.’ Rekao je da će ostaviti samo jednog koji će biti kao drvo u posječenoj šumi koje će on zalijevati. Dodik je instaliran poslije toga kao ključni čimbenik i njemu su bonnske ovlasti odgovarale i sve je dobio zbog toga”, ispričao je Šarović.

Bit će neugodan i grub…

Zanimljiva je to priča, poglavito u aktualnim okolnostima kada je Inzkov (odlazeći) dekret pomirio „drvo u posječenoj šumi“ i ostale iz, kako su ih nekoć u Sarajevu posprdno zvali, republike šumske. I ostavio Schmidta kao Alisu u zemlji čudesa. Dobro je u svemu što taj Nijemac, sudeći makar prema prvim mu reakcijama, nije začuđen. „Ovakva situacija konstantna je deset godina i nitko ne govori o BiH. Treba li o zemlji govoriti tek kad dođe do konflikta“, pita se novi čovjek na Miljacki i odmah odgovara: „To se ne smije dogoditi jer je na stotine tisuća ljudi stradalo i ako to znači da moram biti neugodan i grub, to ću onda, doista, i biti“, gotovo je zaprijetio.

Doima se to kao solidna početna platforma. Ne baš, dakle, kao veliki vezir, ali nešto slično. E, sad, hoće li se zbog toga (opet) skakati u Miljacku (koja je, uzgred, nikad plića) – vidjet ćemo.

Nedjelja.ba

Podijeli objavu