Naslovnica KOLUMNE Nije vrijeme od logičkih stranputica

Nije vrijeme od logičkih stranputica

Podijeli objavu

Još jednom se pokazalo kako se skoro ništa na svijetu na događa a da svoje odjeke nema u odnosima u složenom bh. društvu. Čak je i Islamska zajednica u BiH sve muslimane (ne)izravno stavila u vezu s islamističkim terorizmom.

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Po inerciji stvari teroristički napadi u Francuskoj, pa onda i u Austriji, proizveli su mnoge reakcije u svijetu. Sa svih strana, uglavnom dolaze osude tih bezumnih akcija te sućut državama pogođenima ovim islamističkim terorizmom. Tako je i Hrvatski narodni sabor (HNS) 1. studenoga 2020. uputio svoju potporu predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu te, uz ostalo, naveo: “Hrvati Bosne i Hercegovine osjetili su posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tijekom rata u BiH 1992.-1995., a naročito kroz teroristički napad auto-bombom u Mostaru 1997., ubojstva hrvatskih policajaca u Središnjoj Bosni, te ubojstvom članova katoličke obitelji Anđelić na Badnjak 2002.”

No, na to je odmah, pored političkih partija, reagirala i Islamska zajednica u BiH ocijenivši ga skandaloznim te ustvrdivši kako je “teško naći razumno objašnjenje za ovakve konstrukcije”. Zato su poručili: „Oni koji su izrekli ove klevete na račun naše vjere i naroda trebaju znati da smo ih čuli.“ Također konstrukciju „islamski terorizam“ shvatili su kao “namjernu provokaciju”. “Jer, kao što je ovim povodom izjavio i Papa Franjo, neprihvatljivo je povezivanje islama ili bilo koje religije s nasiljem ili sa postupcima male skupine ekstremista”, naveli su te zaključili: “Muslimani su najveće žrtve globalnog terorizma i zato će se Islamska zajednica boriti protiv svih oblika ekstremizma u nadi da će i u drugim vjerskim i nacionalnim skupinama nadvladati one snage koje ne promovišu nepovjerenje, sukobe i mržnju.”

Pogrješna logika

Kada se ovo priopćenje pročita ništa drugo se ne može kazati nego da je teško naći razumno objašnjenje za takve konstrukcije.

U provom redu vidljivo je kako stvar “ne štima” na području logike. Spomenuvši da su Hrvati uistinu doživjeli posljedice ekstremnog islamističkog djelovanja tijekom i poslije rata u BiH iznesena je, nažalost, nepobitna činjenica ali ničime nije okrivljen cjelokupan muslimanski narod u ovoj zemlji niti igdje u svijetu. Na ovom tragu bio je i austrijski kancelar Sebastian Kurz kada je rekao: “Ovo nije borba između muslimana i kršćana, nego između civilizacije i barbarstva!”

Međutim, to je netko iz IZ-e BiH sebi znanom metodom zaključivanja ocijenio kao “klevete na račun naše vjere i naroda” te time zapravo generalizirao logičkom pogrješkom “pars pro toto” – dio za cjelinu, što bi se inače cjelokupnom muslimanskom stanovništvu ove zemlje samo zlonamjernom intencijom moglo “prilijepiti”. Odatle valjda i uvodna rečenica sa završetkom “…čuli smo vas” koja – prema ovdašnjem narodnom iskustvu u vidu “Čut ćeš ti mene!” – ima prijeteći prizvuk kojega onaj koji odgaja i vidno je jači, upućuje odgajaniku i onom vidno slabijem.

Hrvati su bili žrtve islamizma

A da su Hrvati na svojoj koži osjetili određene oblike islamističkog terora potvrde se nalaze u dokumentiranoj stvarnosti.

U Mostaru se zbilja JEST dogodio teroristički napad automobil-bombom u kojemu je glavnu ulogu imao mudžahedin Ahmed Zuhaira Handal, porijeklom iz Sudana. Tom je prilikom ozlijeđeno 29 osoba i pričinjena velika materijalna šteta.

Također, srednjobosanski Hrvati kao povratnici u svoj rodni kraj JESU bili metom napada iza kojih stoji islamistička ideologija. Tako su stradali: Fabijan Babić, Marija Medić; Luka, Krešimir i Pero Jezerčić, Ivica Domić, Juro Jelonjić te hrvatski policajci: Perica Bilić (26 godina) i Anto Valjan (24).

Još je očitije da JEST na Badnjak 2002., vehabija Muamer Topalović ubio tri člana obitelji Anđelić u selu Kostajnica nadomak Konjica. I da to zlodjelo u pozadini opet ima islamističku ideologiju.

Osim toga, valja navesti da je tijekom posljednjega rata bilo muslimana koji su s različitih krajeva svijeta došli u Bosnu i Hercegovinu kako bi se uključili u “sveti rat” – džihad, protiv nevjernika. To poricati isto je što i kazati: “Vjeruješ li meni ili svojim očima!”

O tomu govori postojanje odreda El-Mudžahid, kojega su činili islamisti uglavnom iz arapskih zemalja. Njihovo je geslo bilo: “Naš put je džihad”, a na svojim amblemima su imali ispisane riječi: “Alahu Agbar”. Na istoj je matrici i “domaća” postrojba koja i u svome nazivu nosi religijsku konotaciju: Sedma muslimanska brigada. (Ovo je i još mnogo toga sličnoga, pisac ovih redaka svojim očima vidio živeći 1992.-1994. u selu Dobrinje, između Kaknja i Visokog.) Usput budi spomenuto da je izdanak mudžahedinske postrojbe bila tzv. Aktivna islamska omladina koja je zbog povezanosti s terorističkim napadom 2001. na SAD zabranjena.

Napadi jesu “islamistički”

Terorističke napade u svijetu u kojima su akteri oni koji se pozivaju na Kur’an i identificiraju “pravim muslimanima”, nije moguće nikako drugačije nazvati nego “islamističkima”. Ne “islamskim” jer bi to označavalo da iskonski pripada islamu (i da ništa drugo ne može proistječi iz islama), nego baš “islamističkim” jer ima bitnih poveznica s islamom. To što je papa Franjo rekao kako je “neprihvatljivo” povezivanje islama ili bilo koje religije s nasiljem ili s postupcima “male skupine ekstremista” jednostavno nije argument. Papa nije dragi Bog i katolička je dogma iz 1870. da je “nezabludiv” samo kada “ex cathedra” govori o stvarima vjere i morala. A to u ovom slučaju nije riječ.

Štoviše, uoči puta pape Bergoglia u Egipat u travnju 2017. otac Samir Khalil Samir, profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za islam kazao je: “Papa Franjo dolazi iz Argentine i ne poznaje islam. Poznavao je jednog vrlo finog imama u Buenos Airesu i s njime je bio u dobrim odnosima, no njegovo nepoznavanje islama ne pomaže dijalogu.”

Još je jasnije kazao čovjek koji je na svojoj koži itekako osjetio kako i koliko to “nema veze”. Sirijski patrijarh Ignace Youssif III. Younan osvrćući se u ljeto 2016. na izjavu pape Franje kako je teroristički napad u Nici (14.7.2016.) “rat za interese i novac”, kazao je: “Moramo izbjegavati politički korektan govor. Moramo reći kako je riječ o terorizmu radikalnog islamizma … S punim poštovanjem prema Svetom Ocu, ono što govori nije točno. Uvijek je bilo bogatijih ljudi. Mi doživljavao mržnju od jedne religije.”

Pitanja na koja će se jednom morati odgovoriti

No, kako nazvati tu religiju?

Kada su po zauzeću Mosula, grada na rijeci Tigris, u lipnju 2014., vođe Islamske države kršćanima dale tri opcije: „Ili prijeđite na islam, ili platite kaznu, a ako odbijete i jedno i drugo preostaje vam – sablja“, što su pod ovim “islam” mislili?

U odgovoru na ovo pitanje krije se srž problema. A on se prvotno tiče globalnoga islama i teološkoga vodstva muslimana. Što islam jest, a što nije; kako se trebaju tumačiti pojedini reci iz Kur’ana; i tko ih autentično tumači?

Iz ovoga onda proizlazi objasniti današnjem svijetu: što je to šerijatski zakon, na koga se primjenjuje i kakav je položaj kršćana u njemu? Zatim, na koga se misli kada se kaže “nevjernik”, kakav on status ima i kako se musliman prema takvomu treba odnositi? Potom, što je to džihad i na što obvezuje?…

Umjesto stvarno besmislenoga inzistiranja, koji već vrijeđa zdravi razum, kako “terorizam nema veze s islamom”, puno bi svrsishodnije bilo napokon se početi baviti ovim pitanjima, jer su ona ishodište zašto su muslimani “najveće žrtve globalnog terorizma”.

Kada netko, primjerice, iz BiH pogleda što su islamisti na Bliskom istoku tražili od kršćana kada prijeđu na taj “njihov” islam, što može vidjeti? Obrezivanje za muškarce, pokrivanje lica i cijeloga tijela za žene, učenje Kur’ana (istoga onoga kojega čitaju muslimani u BiH, jer drugi na postoji!) obdržavanje pet vakata molitve za sve; i ravnanje prema šerijatskim propisima. Očito je da čovjeka prosječne pameti ni na što drugo ne može asocirati nego baš na islam – kojega ćemo s pravom nazvati “radikalnim” jer ga ovdašnji muslimani znaju kao takvoga ali na taj način ne prakticiraju.

Dovoditi, dakle, u vezu cijeli narod kao što je to proizišlo iz navedene reakcije IZ-e BiH naprosto skreće s teme i logičkom pogrješkom naglasak želi premjestiti na nešto sporedno. A kako vidimo nije vrijeme od sporednih stvari… Stoga s pravom valja očekivati da će se Islamska zajednica u BiH i na misaonom planu “boriti protiv svih oblika ekstremizma” te biti primjer i poticaj a ne samo izigravati tutora i “drugim vjerskim i nacionalnim skupinama” u kojima također uistinu trebaju “nadvladati one snage koje ne promoviraju nepovjerenje, sukobe i mržnju”.

Jednostavno, jedni druge moramo čuti i u iskrenosti pristupati razgovoru bez obzira koliko teme teške bile.

Nedjelja.ba

Podijeli objavu