Naslovnica CRKVA Nuncij Pezzuto: Međugorje smatram najznačajnijim hramom u Bosni i Hercegovini

Nuncij Pezzuto: Međugorje smatram najznačajnijim hramom u Bosni i Hercegovini

Podijeli objavu

Ovu, 2019. ispratiti, a dočekati novu, 2020. godinu u Međugorju poseban je doživljaj kako za puk tako i za svećenike. Svetu misu predvodit će apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto.

Bio je to povod i za razgovor za Večernji list BiH, kao i presjek svih događanja koja su se u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu dogodila u proteklom razdoblju. U Sarajevu je gotovo sedam godina, upoznao je zemlju, ljude i prilike. Poziva na zajedništvo, suživot i izgradnju povjerenja.

Šest godina služite kao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini tako da ste uspjeli steći određeno iskustvo u našoj zemlji. Iz ove perspektive protekloga vremena, koje su pozitivne promjene ili pozitivni procesi koje ste primijetili u tom razdoblju? Kao što znamo, ne samo u Bosni i Hercegovini, lakše je žaliti se, nego vidjeti pozitivne stvari.

Zapravo sam u Sarajevu gotovo sedam godina: početkom veljače (2020.) bit će sedam godina. Dakle, vjerujem da sam na povlaštenom promatračkom mjestu. Mogu reći da sam primijetio u cijeloj zemlji male, ali vrlo značajne pozitivne promjene koje su dobre za budućnost. Ne ulazeći u pojedinosti, mali napredak uočio sam u ovih sedam godina u gradskim strukturama, u ljudskim odnosima, u društvenim, turističkim i kulturnim djelima, u eleganciji odjeće, u živahnu hodu ljudi ulicama grada, ali i u promociji zimskih i ljetnih turističkih središta. Stoga, optimist sam i volio bih da svi društveni slojevi u ovoj zemlji budu. Može se! Pod ovim ne želim reći da je riješen ogroman i raznolik raspon mnogih problema. Zatim, dobro i marljivo pučanstvo Bosne i Hercegovine zaslužuje pomoć odgovarajućim intervencijama odgovornih za javne poslove na različitim razinama, kao i dugoočekivanim reformama – u ovoj čežnji za dinamizmom i nadom.

Ostajući u svečanom ozračju, znam da ćete za Novu godinu slaviti svetu misu u Međugorju, za Svjetski dan mira. Zašto ovaj izbor? Zašto je Međugorje posebno za vas koji ste odlučili otići tamo proslaviti Novu godinu?

Moram ispraviti: sveta misa, koju slavim već nekoliko godina u ponoć u Međugorju, između kraja stare godine i početka nove, nije posrednička misa koja bi se mogla bolje suočiti s izazovima koji su pred nama. Ako želimo, to može biti to. Međutim, pravi razlog ovog izbora je proslaviti Svjetski dan mira u onome što smatram najznačajnijim hramom u Bosni i Hercegovini, u kojem je počašćena Marija Kraljica mira. Rečeno je kako je “mir plod pravde”, ali ljudska pravda često ostavlja, ako ne i uvijek, nezadovoljan dio koji bi mogao stvoriti probleme mirovnom procesu, ako, na kraju, oproštaj i milost ne prevladaju. Stoga, prema mom skromnom gledištu, istinski mir u konačnici nije plod pravde, već milosrđa. A Međugorje je jedno od tih povlaštenih mjesta, gdje se Božje milosrđe nudi i djeluje.

Sada živimo u globaliziranom svijetu, kako neki tvrde. To u izvjesnom smislu utječe i na zajednicu Crkve. Ali u tom kontekstu, kako bi se mogla okarakterizirati Katolička crkva u Bosni i Hercegovini?!

Što se tiče katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini, kao što znate, u manjini je, i po statističkoj i numeričkoj stvarnosti. Međutim, kad se govori o Crkvi općenito, a posebice o Katoličkoj crkvi, statističke i matematičke kategorije nemaju onu važnost koju im inače žele dati.

Zapravo, snaga kršćanskih zajednica i Katoličke crkve nije toliko vezana za broj članova, njihove ekonomske resurse ili moć koju imaju na društveno-političkoj razini. Naše biskupije, naše župe, naše vjerske institucije su valjane i učinkovite ako je na razini kvaliteta karizme vjere.

Dolje potpisani cijeni i ohrabruje pastoralni rad koji su vršili vaši biskupi, vaši župnici i vjernici, a koji je popraćen velikodušnim radom redovnika. Ali, također, želio bih zamoliti i potaknuti laičke katolike kao članove mjesne Crkve na aktivno sudjelovanje u životu naših župa i naših katoličkih udruga, ali isto tako da budu odgovorni za javno i opće dobro, neovisno o bilo kakvih institucionalnih pozicija ili političkih stranaka. Nadalje, zajedničko dobro trebalo bi biti ujedinjujuće načelo cijelog hrvatskog naroda, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Podjele ne vode nikakvu dobru.

Zbog toliko prijetnji u današnjem svijetu, pa i u kontekstu naše zemlje, puno se govori o dijalogu.

Pitam se: na čemu počiva stabilnost, sigurnost i, prema tome, mir u današnjem svijetu? Na što se oslanjaju nacije našega doba da se mogu barem suživjeti, možda čak i surađivati, ako ništa drugo, u određenim sektorima zajedničkog interesa? Razmišljajući, a da pritom ne ostavljamo dojam pesimizma, u većini slučajeva, čak ne isključujući našu Europu, nalazimo se suočeni s međunarodnom ravnotežom koja se često temelji na loše skrivenu strahu i međusobnom nepovjerenju. Tada je vrlo lako shvatiti trenutačnu krhkost odnosa među državama. Isto vrijedi i za pojedine narode, danas svugdje okarakterizirane multikulturalizmom, multietničnošću i multireligioznošću. Rekao bih da je danas poteškoća u “raznolikosti”.

Danas više volimo, recimo, monotoniju jedinstvenosti i samoće. Da! Jer smo bolesni od protagonizma i moći. Biti jedinstven i sam, uz davanje iluzije da imate sve u šaci, pokreće opasno iskušenje i volju za dominacijom, što može dovesti do mržnje, do isključivanja drugoga, pa čak i odbacivanja istog. U ovom trenutku očito je da je jedini lijek za trenutačnu neravnotežu pojedinih naroda i cijele međunarodne zajednice odricanje od iluzija, proizvedene jedinstvenošću i samoćom, otvoriti se, prihvaćanjem, stvarnosti različitosti, upravo kroz instrument dijaloga koji presudno doprinosi uspostavljanju, razvoju i jačanju kulture susreta i mirnog suživota. Mislim, točnije, o našoj regiji gdje, nije tajna, još uvijek postoje distance i podjele koje sprječavaju ostvarenje jednoga istinskog jedinstva nacije, unatoč poštivanju i vrednovanju različitosti, čak i onih entiteta koji su brojčano manji. Ali, u biti, moguće je osigurati jednakost prava i obveza svake osobe i svake etničke skupine.

Božićno je vrijeme, slavili smo blagdan rođenja Isusa, blagdan utjelovljenja božanske riječi. Nakon Božića dolazi poglavar godine kojega slave svi, a ne samo katolici. U ovom svečanom ozračju, koju biste poruku i želju voljeli prenijeti našim čitateljima?

Svaka osoba u svojim srcima nosi svoje želje, potrebe i težnje. Također i ljudske zajednice imaju srce sa svojim vlastitim željama, potrebama i težnjama. Stoga, izražavajući dobre želje za sveti Božić i za novu godinu, namjeravam se uroniti i solidarizirati sa svakom osobom i zajednicom u ovoj regiji. Štoviše, kao kršćanin i katolik pribjegavam Onome koji sve može učiniti i o Komu sve ovisi: On je gospodar povijesti. Stoga, poznajući vrlo dobro potrebe ove regije na svim razinama, zapravo sve s mnogo mogućnosti rješenja, neka Svemogući pobudi u svima, odgovornima u javnoj upravi i jednostavnim građanima, volju, pristanak i razumijevanje u zajedničkoj obvezi za opće dobro.

Valentina Rupčić / Večernji List

Podijeli objavu