“Želite se dopasti svakome, Pavelićevim potomcima u Argentini, imigrantima, astronautima, klokanima…”, izjavio je Zoran Milanović na sučeljavanju RTL televizije u predsjedničkoj kampanji za drugi krug izbora.
Dakle, ako bi budući predsjednik države postao SDP-ov kandidat Milanović, tada bi veliko hrvatsko iseljeništvo, a osobito oni koji su pobjegli pred komunističkim terorom i masovnim ubojstvima 1945. godine imali status i bili – Pavelićevi potomci.
Taj rječnik nije uopće novi, već je svima dobro poznat iz nekih olovnih vremena. Naslušali smo ga se u Jugoslaviji desetinama godina iz usta Titovih komunista, velikosrba, jugoslavena i onih koji su hrvatsko iseljeništvo promatrali kao neprijatelje.
I nisu neprijatelji samo ljudi koji su pobjegli, već i njihova djeca, unuci, baš kako govori Milanović svi „potomci“.
Bijeg Hrvata pred komunističkim terorom bio je najveći egzodus u povijesti hrvatskog naroda. Radilo se o stotinama tisuća ljudi, od kojih su većina bili civili, žene i djeca. Oni koji nisu uspjeli pobjeći pred Titovom vojskom bili su ubijeni, često i na najbrutalnije načine poput onih u Hudoj Jami.
Bleiburška tragedija sintagma je koja se najčešće koristi za ovaj pokolj Hrvata, ali se može govoriti i o Hrvatskoj golgoti, Hrvatskom holokaustu, Genocidu hrvatskog naroda ili Bleiburškom pokolju i Križnim putevima..
To je najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda, a za Milanovića su ti ljudi koji su pobjegli pred tim komunističkim pokoljem, nisu se smjeli vratiti u Jugoslaviju i danas žive u Argentini i diljem svijet i dan danas samo – Pavelićevi potomci.
Time ih navodno moderni političar, socijaldemokrat, proglašava opet nepoželjnim dijelom hrvatskog naroda, kao što su oduvijek i bili za komuniste.
Hrvatsko iseljeništvo u Argentini
Nije moguće u potpunosti točno odrediti koliko Hrvata i njihovih potomaka danas živi u Argentini, no najrealnija brojka ja oko 250 000 pripadnika te zajednice.
Hrvati su se u Argentinu u većem broju počeli doseljavati poslije 1848. g., a taj se broj povećavao sve do 1918. g. Valja spomenuti da su Hrvati pojedinačno na ovo područje počeli dolaziti već od sredine 18. stoljeća. Prvi sigurni povijesni podaci postoje za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, rođenog u Zagrebu 1720. g. koji je na područje tadašnje Argentine došao godine 1748. Uz druge službe, koje je ovdje obavljao, bio je profesor logike na Isusovačkom sveučilištu u Cordobi, gradu 700 km udaljenom od Buenos Airesa, a prije izgona isusovaca iz Južne Amerike 1768. g., bio je neko vrijeme i rektor Colegio Nacional u Buenos Airesu.
Među prvim našim doseljenicima bio je građevinski poduzetnik Buratović, rodom s otoka Hvara. Već oko 1860. g. on gradi po Argentini ceste, željezničke pruge, podiže kuće, a potrebno je istaknuti da je prvi postavio telegrafsku vezu između Buenos Airesa i Rosarija. On je veću skupinu svojih Hvarana doveo u Argentinu, a njih su slijedili iseljenici iz drugih krajeva Dalmacije. Također, useljavaju se i Hrvati iz Istre, Slavonije, Primorja.
Drugi val doseljavanja, koji je bio mnogo brojniji od prvog, zbio se između I. i II. svjetskog rata, tj. između 1918. i 1939. g. U toj etapi također su bili najbrojniji iseljenici iz hrvatskih primorskih krajeva, ali su u njoj sudjelovali i iseljenici iz Banije, Like, Korduna, Slavonije, Srijema, Hercegovine i sjeverne Bosne.
No, Hrvati su u prvom i drugom valu useljavanja u Argentinu bili upisivani u evidencijama svoje nove domovine ne samo kao Hrvati već i kao Austrijanci, Mađari, Slaveni, Dalmatinci, Jugoslaveni, što je bio odraz tadašnje situacije u kojoj se nalazila matična zemlja. Bez obzira na navedeno, u Argentini je 1939. g. bilo oko 150 000 Hrvata okupljenih u 133 naselja.
Treći i posljednji val bio je poslije drugoga svjetskog rata, između 1945. i 1956. g. kada je u Argentinu došlo oko 20 000 Hrvata, političkih emigranata. Za useljavanje Hrvata poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu najzaslužniji je fra Blaž Štefanić, koji je došao u Argentinu 1939. g. kao misionar za Hrvate. Na poticaj iz Rima počeo je raditi na spašavanju hrvatskih izbjeglica iz Austrije, Njemačke i Italije početkom 1946. g. Tom prilikom predsjednik Argentine general Juan Domingo Peron je u dogovoru s direktorom emigracije odobrio ulazak 35 000 Hrvata.
Izvor: Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
U Argentini živi velika zajednica Hrvata koji su otišli i prije II. svjetskog rata, kao ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Najveći broj tih ljudi, iz jednog i drugog egzodusa, postali su vrlo ugledni članovi društva, a neki su zauzimali i najveće pozicije u području nogometa, sporta, politike i gospodarstva. Milanoviću to nije važno, za njega su Hrvati u Argentini tek “Pavelićevi potomci”.
Dijeli li Zoran Milanović u 21. stoljeću hrvatski narod kao da je 1945. godina? Što je mislio kada je ranije rekao „Mi ili oni”?
Narod.hr
