U nedjelju, 9. veljače navršava se 82. godine od strašne sretničke tragedije u kojoj je izgorjelo 29. svatova.
Bilo je to, 9. veljače 1938. u svatovima Ivana Rozića i Jele r. Sušac.
Povodom obljetnice pogorjelih sretničkih svatova slavit će se Sv. Misa na Sretnicama u groblju u 11,00 sati.
Slijedi tekst s osvrtom na sretničku tragediju što ga je sastavio Mario Pušić
Pogorjeli sretnički svatovi
Ako se osvrnemo na današnje Hercegovačke svatove, složit ćemo se da su jedinstveni i autentični u svijetu. Tradicionalni plesovi i pjesme, urešena trobojnica, stari običaji oko svekrvinog lonca i mladinog darivanja djece slatkišima, ali i onih suvremenijih poput svatovskih trubljenja kolona automobila, najbolje opisuju svadbeno veselje.
Dakako, svi članovi obitelji sudjeluju u pripremi vjenčanja, i po tome pitanju Hercegovački svatovi se uvelike razlikuju od ostalih jer u organizaciji često sudjeluje i cijelo susjedstvo. To je poseban dan za cijeli zaseok, kvart ili pak selo. Dan je to, kada veselje svi mogu osjetiti.
No, vratimo li se 82. godine unatrag posvjedočit ćemo o svatovima različitim po svemu od ostalih.
Jure Rozić, otac mladoženje Ivana ženeći sina sagradio je novu kuću. Otac se radovao ženidbi sina mu jedinca. Pored sina imao je još sedam kćeriju. I majka Stojka, skrušeno, gotovo uvijek s molitvom na usnama i Očenašima u rukama s radošću je iščekivala Ivanove svatove. Njihov je jedinac uz oca čvrsto uporište obitelji, jedini baštinik Jurine loze.
Koju godine prije svatova mlada Jela Sušac došla je na Sretnice iz Gornje Blatnice, od tada započinje Ivanova i jelina ljubavna priča. Prvi susretljivi pogled, negdje oko seoskih duvarova, oboma bijaše značajan trenutak i posebno srcu mio. Na pogledima se njihova priča nije zaustavila. Ivan i jela se odlučiše ženiti.
Jela je bila u kući sestre Mare i Mije Marića, kod njih je bila u najmu. Radosnu vijest prihvatili su i Marići i Sušci te tako pozvali Roziće na ugovor i prošnju. S ugovorom i Božjim blagoslovom, don Ante Romić, tadašnji župnik Kruševa vjenčao je mladence u jutro 8. veljače 1938. godine u župnoj crkvi Proroka Ilije u Kruševu.
Kako po običaju priliči, nakon vjenčanja Rozići i prijatelji iz susjedstva pošli su po mladu Jelu u Blatnicu. Pjevalo se, pripjevavale putničke pjesme i u kolu se hvatao korak. U određeni čas, kako buljubaša reče, svatovi s mladom Jelom iz Blatnice krenuše s veseljem na Sretnice. Radosnog raspoloženja ni na Sretnicama nije manjkalo. Zagrmio je bećarac, a s bukarama vina se nazdravljalo. Studen je uskoro u zraku porasla, a svatovima je bilo pripravljeno mjesto na tavanu novoizgrađene kuće. Za vrijeme večere pripovijedale su se svakidašnje zgode, a kadgod bi neki od sildžija dobacio kojekakvu šalu. U veselom okruženju vrijeme puno brže odmiče, došao je red jabuke kada su se svi redom pipkali po džepovima i darivali mladence.
Negdje po stolu prolivena bukara crnog vina, negdje opušak škije, a negdje koji komad kruha. Sve uobičajeno svatovsko, i nitko ni o čemu ne razmišlja osim o danu što ga s veselom družinom proživljavaju. Pjesma ne prestaje.
Samo jedan glas, plašljiv i zaprepašten bolno označi upozorenje svatovskom veselju. „Požar! Požar!“ Kipjela je panična vika. Na tavanu neki zateturaše, neki popadaše, a poneki se dočepaše izlaza.
Kroz prozore je sukljao gusti dim, a iznutra su zatočena djeca najbolnije zapomagala i vrištala. Narod bespomoćan i poput kipa skamenjen gledao je izbezumljeno u kuću gdje su izgarali njihovi najmiliji. Srca im se rastrgaše od tuge i boli te tjeskobne noći. Tu je, u pokušaju spašavanja svatova i mladoženja Ivan izgorio što je ostavilo bolan biljeg na Jelinom ucviljenom srcu. Tko bi mogao pomisliti da će već u mladoj svatovskoj noći postati udovica? Cijelo selo zavijeno je u crno, a u svatovima je nestalo 29 života.
Vrijeme je poslije tragedije sporo teklo. Zrakom se osjećao užasan miris pogorjelih tijela što je stvarao želučanu mučninu. Melankoličan i turoban miris što razdire cijelu Hercegovinu, dugo je na Sretnicama ostajao podsjećajući na stravičnu tragediju pogorjelih svatova.
Ondje, Sretnički svatovi i dan danas, nakon 82. godine cvile i za pomoć mole.
Autor: Mario Pušić
