Pogled se često uputi ka nebu,
tada mi moje zasuzi oko,
otišli su moji voljeni tamo,
na put bez povratka, gore visoko.
U noći pratim svaku zvijezdu sjajnu,
prepoznajem u njima, sva ta vaša lica
i pitam sebe, čija je ono, što gasne u trenu,
čija je ono, zvijezda padalica.
Tužno mi srce, nadglasa tišinu,
u bolu jeca, ne zna kucat tiše,
za pokoj duša, tada palim svijeće,
za sve moje drage, kojih nema više.
Ja znam da ste sretni u plavetnilu
nebeskog prostranstva
i znam da vas Božja ruka čuva i prati,
al ipak meni nedostajete mnogo,
moram vam priznati, to morate znati.
Kada bi nebo dozvolilo posjet,
da dođem k vama, da vidim vašu sreću,
dala bih tada čvrsto obećanje,
da neću biti tužna, da više plakat neću.
Poželila bi samo, da vas nebo čuva,
da vas vječito zlatne zvijezde griju,
u Božjem kraljevstvu da budete sretni,
da vam se duše vječito smiju.
Na ovaj dan “SVIH SVETIH”,
otići ću na grobove vaše,
odnijeti ruže, upaliti svijeću,
vi niste umrli, za mene ste živi,
jer ja vas nikad zaboraviti neću.
KATARINA ZOVKO IŠTUK
31. 10. / 01. 11. 2018.
