Svaki početak školske godine sa sobom donese mnogo toga. Nove bilježnice, nove rasporede, nova očekivanja, možda i poneki strah. Za neke je to uzbuđenje, za druge knedla u grlu. Netko jedva čeka ponovno vidjeti prijatelje, a netko se već pita gdje će sjesti, hoće li se uklopiti i hoće li ove godine biti dovoljno dobar. Zato bih, prije svih ocjena, testova, rasporeda i obaveza, voljela ostaviti nekoliko želja.
Učenicima…
Voljela bih da ne dopustite da vas jedna pogreška obeshrabri. Da vas jedan pogled ne uvjeri da s vama nešto nije u redu. Da vas jedna loša ocjena ne obezvrijedi, niti jedna dobra učini vrijednijima nego što ste bili prije nje. Da ne dopustite da vas nečije riječi uvjere da niste dovoljno lijepi, pametni, zanimljivi ili vrijedni. Voljela bih da na svoje klupe i stolice ne gledate kao na mjesto iz kojeg samo želite pobjeći, nego kao na mjesto s kojeg možete krenuti prema nečemu što danas možda još ne možete ni zamisliti. Možda ćete upravo za tim stolom otkriti ono u čemu ste dobri. Možda ćete pogriješiti, pokušati ponovno, otkriti nešto novo o sebi i jednog dana shvatiti da je neki običan školski sat bio početak nečega velikog.
A onima koji su glasni, koji imaju snagu, utjecaj i čiji se glas čuje više od drugih, voljela bih poželjeti da svoje riječi koriste za ono što je pravedno, a svoju snagu za ono što je dobro. Da budu oni koji će stati uz nekoga koga drugi ismijavaju. Oni koji će primijetiti dijete koje sjedi samo. Oni koji neće šutjeti kada se nekome nanosi nepravda. Jer biti snažan ne znači biti najglasniji. Ponekad znači imati dovoljno snage da zaštitiš nekoga tko je u tom trenutku nema. A onima koji su tiši, koji se možda osjećaju nevidljivo ili misle da nemaju ništa posebno ponuditi, voljela bih reći isto: Ne moraš biti najglasniji da bi bio važan. I voljela bih da nijednog učenika ne definiraju naočale, visina, težina, odjeća, ocjene, novac, popularnost ili ono što drugi misle o njemu. Jer to su samo dijelovi njihove priče. Ne njihova cijela priča. Jer iza svega toga postoji osoba koja tek otkriva što sve može. A sigurno može puno.
Roditeljima…
Voljela bih da budete djeci oslonac, ali ne njihov oklop. Da ih zaštitite kada im zaštita treba, ali i da im dopustite da postupno nauče nositi ono što nije uvijek ugodno. Ponekad je teško gledati vlastito dijete kako je razočarano, kako je dobilo lošiju ocjenu, kako se posvađalo s prijateljem ili doživjelo nešto što nije bilo pravedno. Prvi poriv često je riješiti problem. Nazvati. Objasniti. Intervenirati. Pobrinuti se da se to više nikada ne dogodi. I u potpunosti to razumijem. Ali nisu svi problemi koje naša djeca dožive problemi koje moramo riješiti umjesto njih. Neke ćemo bitke možda trebati voditi u školi. A neke je možda važnije voditi ispod krova vlastitog doma. Tamo gdje učimo dijete kako reagirati kada nije po njegovom. Kako podnijeti razočaranje. Kako izraziti ljutnju bez povređivanja drugih. Kako priznati pogrešku. Kako potražiti pomoć. Kako prihvatiti da život ponekad nije pravedan, a ipak iz njega možemo nešto naučiti. Ali možda još važnije od svega toga jest da dijete zna da je dom mjesto na koje se može vratiti sa svime što mu se dogodilo. Da može doći i reći da ga je netko ismijavao. Da je dobio lošu ocjenu. Da se posvađao s najboljim prijateljem. Da je napravio nešto zbog čega ga je sram. Da je netko prema njemu bio nepravedan. Da je on prema nekome pogriješio. I da, kada se nešto dogodi, ne mora prvo razmišljati: „Hoće li se mama ili tata naljutiti?“ ili „Hoće li misliti da sam ja kriv?“ Nego: „Moram ovo ispričati svojima.“ Voljela bih da djeca odrastaju s osjećajem da se, kada im se svijet izvan kuće učini nesigurnim, mogu vratiti pod svoj krov i tamo pronaći nekoga tko će ih prvo saslušati. Ne nužno nekoga tko će odmah sve riješiti. Ne nužno nekoga tko će se složiti sa svime što su napravili. Ne nekog tko će ih opravdati. Nego nekoga tko će im pomoći da kroz ono što se dogodilo prođu. Jer sigurnost nije samo kada dijete zna da ćemo ga zaštititi. Sigurnost je i kada zna da nam može reći istinu. Ne možemo djecu zaštititi od svake neugodne emocije. Ali možemo im dati iskustvo da nijedna emocija, pogreška ili težak dan nisu toliko veliki da ih zbog njih moramo manje voljeti. I zato neka ocjena ne bude cilj, nego putokaz. Dobra ocjena neka bude razlog za ponos i pohvalu, a ne nešto što se podrazumijeva. Lošija ocjena neka ne postane presuda, nego prilika da zajedno pogledamo što se dogodilo, što je djetetu trebalo i što sljedeći put može napraviti drugačije. Jer djetetu možda puno više znači čuti „Vidim koliko si se trudio“ nego samo „Koliko si dobio?“ I neka podrška bude jača od straha. Jer dijete koje zna da ga kod kuće neće definirati jedna ocjena lakše će učiti, griješiti, pokušavati i ponovno ustati. I bez obzira na sve, znat će da vrijedi. A to je osjećaj koji, sigurna sam, želimo da naše dijete osjeća.
Nastavnicima…
Voljela bih da ove godine, uz ono što djeca govore, pokušate primijetiti i ono što ne govore. Što se možda krije iza šutnje. Što iza buntovništva. Što iza djeteta koje stalno ometa nastavu. Što iza onoga koje se užasno boji lošije ocjene. Što iza djeteta koje se smije onda kada bi možda najradije plakalo. Znam da nije lako. Znam da je teško ući u razred s trideset različitih priča i istovremeno biti nastavnik, organizator, autoritet i osoba koja pokušava doprijeti do svakog djeteta. I znam da ponekad može izgledati kao da je cijeli teret na vama. Ali možda će vam ove godine pomoći jedan mali podsjetnik: U jednom razredu mogu sjediti djeca koja nose cijeli svoj svijet na leđima, a da to nitko ne vidi. Netko možda brine zbog roditelja. Netko zbog toga što se ne osjeća prihvaćeno. Netko zbog vlastitog izgleda. Netko zbog ocjene koja mu se čini kao dokaz da nije dovoljno dobar. Netko možda kod kuće prolazi kroz nešto o čemu nikada neće govoriti pred razredom. Zato možda ne moramo uvijek prvo pitati: „Zašto se tako ponašaš?“ Ponekad možemo zastati i pitati se: „Što se možda događa iza ovog ponašanja?“ Ne zato da opravdamo sve. Nego da bismo bolje razumjeli prije nego što donesemo zaključak. I možda ove godine možemo pokušati manje govoriti o tome kakva su djeca „danas“, a malo više gledati koje dijete danas sjedi pred nama. Jer svaka generacija nosi svoje izazove. Ali svaka generacija također nosi svoju snagu, svoje ideje, svoju kreativnost i mogućnost da svijet učini malo boljim.
A i svima nama…
Roditeljima, nastavnicima, stručnim suradnicima, djedovima i bakama, trenerima, prijateljima, susjedima… I onima koji tek gledaju kako njihovo dijete, nećak, unuk ili susjed kreće u školu. Možda svi možemo napraviti malo više prostora za ono što se ne vidi odmah. Za dijete koje nije najglasnije. Za ono koje nije dobilo najbolju ocjenu. Za ono koje se još traži. Za ono koje se ponaša drugačije. Za ono koje je pogriješilo. Za ono koje još ne zna u čemu je dobro… Ne treba im etiketa, treba im razumijevanje, prihvaćanje, usmjeravanje, podrška. I možda se na početku ove školske godine vrijedi sjetiti da pred nama nisu samo učenici, nastavnici i roditelji. Pred nama su ljudi. Ljudi koji će ove godine nešto naučiti, nešto pogriješiti, nešto izgubiti, nešto pronaći, nekoga upoznati i možda otkriti dio sebe koji još nisu poznavali. Zato ne moramo od ove školske godine napraviti godinu bez grešaka. Možemo napraviti godinu u kojoj će greške biti prilika za učenje. Ne moramo od djece tražiti da budu najbolja. Možemo im pomoći da otkriju u čemu mogu biti svoja. Ne moramo ih zaštititi od svega. Možemo ih naučiti da imaju snagu nositi ono što život donese. I možda je to jedna od najljepših stvari koju im možemo dati. Ne obećanje da će sve biti lako. Nego sigurnost da, što god dođe, ne moraju kroz to prolaziti sami. Neka ova školska godina zato ne bude samo godina novih znanja, novih lekcija i novih ocjena. Neka bude i godina u kojoj ćemo malo više učiti jedni o drugima. Malo više o djeci koja odrastaju danas. O generaciji koja je drugačija od onih prije nje, koja odrasta u drugačijem svijetu, s drugačijim izazovima, ali i s drugačijim mogućnostima. Možda ne moramo uvijek uspoređivati današnju djecu s onima kakvi smo mi nekada bili. Možda ih prvo trebamo pokušati upoznati. Čuti što ih brine. Što ih veseli. Čega se boje. U čemu su drugačiji. U čemu su isti kao mi. A možda ćemo, dok ih budemo učili, i sami imati priliku nešto naučiti. O strpljenju. O prihvaćanju. O tome da ne moramo uvijek imati spreman odgovor. O tome da se neke stvari mijenjaju i da to nije nužno nešto čega se trebamo bojati. Sigurna sam da će i ova školska godina donijeti svoje izazove. Bit će teških dana, lošijih ocjena, nesporazuma, razočaranja, umora i situacija za koje nitko od nas neće imati spreman odgovor. Ali možda i ne moramo. Možda je dovoljno da kroz njih ne prolazimo sami. Da budemo jedni drugima malo više oslonac, a malo manje sudac.
Da prije nego što zaključimo, pokušamo razumjeti.
Prije nego što usporedimo, pokušamo upoznati.
I prije nego što pitamo „Koliko si dobio?“, ponekad pitamo: „Kako si?“
Neka ova školska godina bude godina u kojoj ćemo, uz sve ono što ćemo naučiti iz knjiga, malo više naučiti i jedni o drugima. Neka ova školska godina ne bude samo godina novih znanja. Neka bude godina u kojoj ćemo malo više vidjeti, upoznati i razumjeti jedni druge.
Sretna nova školska godina!
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
