Na Odjelu onkologije Sveučilišne kliničke bolnice Mostar održano je posebno druženje koje je, barem na nekoliko sati, bolničke hodnike ispunilo osmijesima, pjesmom i toplinom. Cilj susreta bio je razgovarati s onkološkim pacijentima o njihovim stvarnim potrebama kako bi buduća Kuća nade, projekt Zaklade Svjetlo nade, bila izgrađena upravo prema njihovim željama.
Osim razgovora o tome što onkološkim pacijentima uistinu treba, voditeljica Zaklade Svjetlo nade Antonela Vučić željela je da ovaj susret bude i prilika da im se uljepša jedan dan. Dan u kojem će, barem nakratko, zaboraviti nalaze, terapije i neizvjesnost te osjetiti da nisu sami i da iza njih stoji zajednica ljudi velikoga srca.
Uz pomoć donatora organizirano je druženje uz hranu, piće, glazbu i slastice. Velikodušnom pozivu odazvala se Voda Leda, koja je osigurala vodu i sokove, Pekara Suncokret donirala je svježa peciva i pite, dok je za posebno slatko iznenađenje bio zadužen jedan od najpoznatijih slastičara u Bosni i Hercegovini, Nemanja Petrović, koji je s puno ljubavi pripremio slastice za sve pacijente.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Posebnu atmosferu svojim je glazbenim nastupom upotpunio mladi mostarski glazbenik Emil Bevanda. Njegove pjesme pretvorile su bolnički odjel u mjesto ispunjeno radošću, a osmijesi na licima pacijenata bili su najveća nagrada svima koji su sudjelovali u organizaciji ovog događaja.
U jednom trenutku dogodilo se ono što je dirnulo sve prisutne. Ljudi koji svakodnevno vode teške bitke s bolešću, prolaze kroz zahtjevne terapije i nose teret neizvjesnosti, zapjevali su zajedno, zapljeskali u ritmu glazbe, a neki su čak i zaigrali kolo. Na nekoliko sati bolest je ostala u drugom planu, a hodnicima su odjekivali smijeh, pjesma i iskrena radost.
Ovo druženje bilo je mnogo više od humanitarne geste. Bilo je podsjetnik da su pažnja, razgovor, zagrljaj i osjećaj zajedništva jednako važni kao i svaka druga podrška koju onkološki pacijenti primaju na svom putu liječenja. Upravo zato glas pacijenata bit će temelj u planiranju i izgradnji Kuće nade prostora koji neće biti samo građevina, nego dom u kojem će oboljeli i njihove obitelji pronaći razumijevanje, odmor i nadu.
Voditeljica Zaklade Svjetlo nade Antonela Vučić istaknula je kako je upravo osmijeh pacijenata najveća potvrda da ovakvi susreti imaju dubok smisao.
“Onkološki pacijenti svakodnevno vode bitke koje većina ljudi ne može ni zamisliti. Zato nam je bilo važno da, osim razgovora o njihovim potrebama i budućoj Kući nade, osjete koliko su voljeni, važni i koliko ljudi misli na njih. Kuća nade ne gradi se samo od cigle i betona, ona se gradi od razumijevanja, suosjećanja i ljubavi. Upravo zato željeli smo čuti njihove želje i iskustva kako bismo stvorili mjesto koje će uistinu biti njihov drugi dom.
Od srca zahvaljujem svim donatorima koji su prepoznali važnost ove priče. Hvala Vodi Leda, Pekari Suncokret, slastičaru Nemanji Petroviću i mladom glazbeniku Emilu Bevandi koji su svojim velikim srcem uljepšali dan našim pacijentima. Njihova dobrota pokazuje da zajedništvo i humanost još uvijek žive među nama.
Hvala prim. prof. dr. sc. Ingi Marijanović, te glavnoj sestri Ivani Begić na svemu. Najljepši trenutak bio je vidjeti osmijehe ljudi koji svakodnevno prolaze kroz teške terapije. Kada su zapjevali, zapljeskali i čak zaigrali kolo, znali smo da smo uspjeli. Možda im nismo mogli oduzeti bolest, ali smo im barem na nekoliko sati uspjeli vratiti radost i osjećaj bezbrižnosti. To je neprocjenjivo i upravo zbog takvih trenutaka vrijedi raditi sve što radimo. Nadam se da ćemo kao društvo sve više prepoznavati koliko malo pažnje i topline može nekome promijeniti dan, a ponekad i vratiti vjeru u život.”
Na kraju ovog susreta svi su ponijeli nešto vrijedno. Pacijenti uspomenu na dan ispunjen osmijesima i osjećajem da nisu sami, a organizatori još veću motivaciju da nastave graditi Kuću nade, mjesto koje će jednoga dana biti simbol podrške, zajedništva i nade za sve onkološke bolesnike i njihove obitelji.
U vremenu kada često zaboravimo zastati i osvrnuti se na potrebe ljudi oko sebe, ovakvi trenuci podsjećaju nas na ono najvažnije da je ponekad dovoljno malo kako bismo nekome promijenili dan. Osmijeh, pjesma, topla riječ ili pružena ruka ne mogu izliječiti bolest, ali mogu izliječiti osjećaj usamljenosti. A upravo to mnogima daje snagu da nastave svoju životnu borbu, jer najveća djela često ne nastaju iz velikih stvari, nego iz velikih srca.
