Postoji nešto zanimljivo u našem području. Možda se nećemo uvijek složiti oko politike, sporta ili toga gdje se jede najbolji roštilj, ali oko jedne stvari kao da postoji nepisano pravilo.
Svi nekako znamo kako bi život trebao izgledati. Ne nužno naš. Ali tuđi svakako.
Do određene godine trebalo bi završiti fakultet.
Pronaći posao. Po mogućnosti siguran.
Pronaći partnera. Vjenčati se.
Dobiti dijete. Ne čekati predugo za drugo.
Kupiti stan. Riješiti kredit.
Napredovati.
Biti zahvalan.
Biti sretan.
I sve to nekako uredno, po rasporedu. Naravno, nitko nam taj raspored nije službeno uručio. Nema ga u zakonu. Ne postoji priručnik. Ali dovoljno je sjesti na obiteljski ručak, otići na svadbu ili sresti nekoga koga nismo vidjeli nekoliko godina da shvatimo kako svi nekako znamo koja pitanja slijede.
“Ima li što novo?”
“Kad će svadba?”
“Kad će dijete?”
“Kad će drugo?”
“A posao?”
“Pa što još čekaš?”
I najčešće ta pitanja nisu postavljena iz loše namjere. Čak naprotiv. Vrlo često dolaze od ljudi koji nas vole. Koji su iskreno znatiželjni. Koji misle da razgovaraju o nečemu sasvim normalnom. I upravo zato o ovome vrijedi pričati. Jer nešto može biti izrečeno bez loše namjere, a ipak ostaviti trag. I najčešće ne onaj koji mi želimo.
Kada život prestane biti iskustvo i postane lista zadataka
Ne događa se to preko noći. Nitko se ne probudi jedno jutro i odluči mjeriti svoju vrijednost kroz bračni status, posao ili broj djece. To dolazi polako. Kroz komentare. Pitanja. Usporedbe. Pogled na to kako žive drugi. Kroz poruke koje godinama slušamo. I prije nego što primijetimo, život prestane biti nešto što živimo. Počne biti nešto što provjeravamo.
Jesam li stigao tamo gdje bih trebao biti?
Jesam li zakasnila?
Što još nisam ostvarila?
Što će drugi misliti?
I tako se polako rađaju etikete.
Nevidljive. Ali vrlo moćne.
Etiketa „uspješnih“
Postoji jedna skupina ljudi kojoj se često zavidi. Ljudi za koje kažemo da imaju sve.
Dobar posao. Partnera. Djecu. Kuću. Posložen život.
Ljudi kojima se često govori:
“Što bi ti imao problema?” “Ti si se snašao.” “Ti imaš sve.”
I upravo tu nastaje problem. Jer kada nekoga proglasimo osobom koja ima sve, vrlo lako mu oduzmemo pravo da bude čovjek. Da bude umoran. Da bude nesretan. Da bude izgubljen. Da se muči u braku. Da se boji. Da se osjeća usamljeno. Da potraži pomoć.
Jer kako će se žaliti netko tko ima sve?
I tako ljudi počnu šutjeti. Ne zato što im je dobro. Nego zato što misle da nemaju pravo reći da nije. U savjetovalištu često susrećem upravo takve ljude. Ljude koji izvana imaju sve ono što su godinama željeli. I ljude koji se zbog toga osjećaju dodatno krivima kada nisu dobro. Jer ne pate samo zbog problema. Pate i zbog uvjerenja da ne bi smjeli imati problem. A to je vrlo usamljeno mjesto.
Etiketa onih koji se „još nisu ostvarili“
S druge strane nalaze se ljudi kojima društvo neprestano ističe ono što nemaju.
Nemaš partnera? Postaješ “ona koja je još sama”.
Nemaš dijete? Postaješ “ona koja još nema djecu”.
Ne želiš brak? Postaješ “onaj koji se ne želi skrasiti”.
Nemaš posao kakav drugi smatraju uspješnim? Postaješ “onaj koji još traži sebe”.
I vrlo brzo osoba prestane biti osoba. Postane tema. Postane pitanje. Postane etiketa.
A onda dolaze poznate rečenice:
“Ima jedan slobodan dečko…”
“Kad će beba?”
“Pa dugo ste već zajedno…”
“Što čekate?”
“Vrijeme ide…”
“Nećeš valjda ostati sam/a?”
Možda ih izgovaramo usput. Možda ih izgovaramo iz navike. Možda ih izgovaramo bez ikakve loše namjere. Ali ne čujemo ih mi. Čuje ih osoba koja možda već mjesecima preispituje samu sebe. Koja se možda bori s neplodnošću. Koja možda prolazi kroz prekid. Koja možda želi dijete, ali ga ne može imati. Koja možda uopće ne želi život koji joj drugi crtaju. I tada jedno pitanje više nije samo pitanje. Postaje podsjetnik na bol.
Najveći problem nastaje kada i sami povjerujemo etiketi
Možda najteži dio nije ono što drugi govore. Najteži dio je trenutak kada počnemo vjerovati da su u pravu. Kada osoba koja nema partnera više ne vidi sebe kao osobu koja trenutno nema partnera. Nego kao osobu koja je sama. Kada osoba koja se bori s anksioznošću više ne vidi sebe kao osobu koja prolazi kroz teško razdoblje. Nego kao anksioznu osobu. Kada osoba koja nije ostvarila jedan cilj više ne vidi sebe kao nekoga tko je doživio neuspjeh. Nego kao neuspješnu osobu. I tada etiketa postane filter. Počnemo kroz nju promatrati cijeli svoj život. Primjećujemo samo ono što je potvrđuje. Ignoriramo sve ostalo.
Ako sam “ona koja je sama”, primjećujem svaki par.
Ako sam “neuspješan”, primjećujem svaki neuspjeh.
Ako sam “anksiozan”, primjećujem svaki trenutak straha.
A lako propustim sve ono što postoji izvan toga. Sve prijatelje koje imam. Obitelj. Sve uspjehe koje sam ostvario. Sve situacije u kojima sam bio hrabar. U kojima mi je trebalo snage više nego što sam mogla zamisliti. Sve dijelove sebe koji nikada nisu stali u tu jednu riječ.
Ponekad pitanje nije bezazleno koliko mislimo
Često se pitam zašto ljude toliko zanimaju tuđi životi. I što sam starija, sve manje vjerujem da je odgovor jednostavno znatiželja. Mislim da je dio odgovora i u tome što svi mi imamo neku svoju sliku života. Neku svoju kartu. Neku svoju ideju kako bi stvari trebale izgledati. I kada pitamo druge jesu li stigli do određene točke, možda nesvjesno provjeravamo i vlastitu kartu. Možda potvrđujemo da je put kojim smo krenuli ispravan. Možda tražimo sigurnost. Možda samo ponavljamo pitanja koja su nekada postavljali nama. Ali bez obzira na razlog, vrijedi zastati. Jer ono što nama može biti obična rečenica izrečena uz kavu, nekome drugome može biti okidač za dane preispitivanja. Za osjećaj srama. Za osjećaj da kasni. Da nije dovoljno dobar. Da nije dovoljno vrijedan. I zato možda pitanje koje vrijedi postaviti nije: “Zašto još nemaš dijete?” “Zašto si još sam?” “Kad će svadba?” Možda je jedino pravo pitanje:
“Kako si?”
I možda onda stvarno poslušati odgovor.
Nismo samo ono što nam nedostaje
Možda je najveća šteta etiketa to što nas uvjere da smo jedna stvar. Jedan status. Jedna okolnost. Jedan problem. Jedna neostvarena želja. A ljudi nikada nisu samo to. Osoba bez partnera nije samo osoba bez partnera. Osoba bez djece nije samo osoba bez djece. Osoba s anksioznošću nije samo osoba s anksioznošću. Osoba koja nije ostvarila neki cilj nije neuspješna osoba. To su samo dijelovi priče. Ne cijela priča. I možda bismo svi bili nježniji prema sebi kada bismo se češće podsjetili na to. Da život nije natjecanje u ostvarivanju tuđih rokova. Da vrijednost osobe nikada nije bila u tome koliko je toga prekrižila s društvene liste očekivanja. I da ono najvažnije o nama gotovo nikada ne stane u jednu riječ. Jer nitko od nas nije etiketa. Koliko god puta je čuli. Koliko god dugo je nosili. Koliko god nas drugi pokušavali uvjeriti da jesmo.
Mi smo uvijek puno više od toga. 🤍
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
www.brotnjo.info
