Jeste li primijetili kako ćemo vijest o nečijem uspjehu pročitati, možda se kratko nasmiješiti i nastaviti dalje, dok ćemo se na vijesti o skandalu, nesreći ili nečijem padu zadržati puno duže?
To primjećujem i kod sebe. Otvorim portal kako bih “na brzinu” pogledala što se događa i vrlo često uhvatim sebe kako kliknem upravo na one naslove koji nose problem, sukob ili neku vrstu prijetnje. Nekad je to profesionalna znatiželja, nekad ljudska. Ali uvijek me iznova podsjeti na jedno pitanje:
Zašto nam je toliko lakše primijetiti nešto loše, nego ono što je dobro?
Zašto nas jedna negativna vijest može pratiti cijeli dan, dok deset pozitivnih zaboravimo za nekoliko minuta? I zašto ponekad izgleda kao da se ljudi više zanimaju za nečiji pad nego za nečiji uspjeh? Odgovor nije u tome da smo postali loši ljudi. Odgovor je puno više povezan s načinom na koji funkcionira naš um.
“Slabost” prema negativnom
Jedna od stvari o kojima često razgovaram u savjetovalištu jest da naš mozak nije nepristran promatrač stvarnosti. On nije dizajniran da objektivno bilježi sve što se događa oko nas. Njegov primarni zadatak je preživljavanje. Zbog toga je prirodno osjetljiviji na opasnost, prijetnju, rizik i probleme nego na ono što je ugodno i sigurno. Ako tijekom dana dobijemo devet lijepih komentara i jedan kritičan, velika je vjerojatnost da ćemo navečer razmišljati upravo o tom jednom. Ako nam se dogodi deset dobrih stvari i jedna loša, često će upravo ta jedna loša zauzeti najveći dio našeg mentalnog prostora. Ne zato što smo pesimistični. Nego zato što naš mozak negativnim informacijama automatski daje veću važnost. U psihologiji se to naziva negativna pristranost – sklonost da negativne informacije primjećujemo brže, doživljavamo intenzivnije i pamtimo duže od pozitivnih. Isti princip vrijedi i za vijesti.
Loše vijesti bude emocije. A emocije zadržavaju pažnju.
Većina nas neće ostati dugo na naslovu: “Susjedi pomogli starijoj gospođi obnoviti kuću.” Ali ćemo vrlo vjerojatno kliknuti na naslov: “Sukob, tragedija, prijevara, skandal…” Ne zato što želimo da se loše stvari događaju. Nego zato što negativne vijesti aktiviraju emocije. A emocije privlače pažnju. Što je emocija intenzivnija; strah, ljutnja, šok ili nevjerica; veća je vjerojatnost da ćemo ostati uz sadržaj, podijeliti ga ili komentirati. Zato negativne vijesti često imaju više klikova. One jednostavno snažnije aktiviraju naš živčani sustav. Ali tu dolazimo do jednog važnog pitanja.
Ako naš mozak prirodno traži probleme, što se događa kada ga svakodnevno hranimo isključivo problemima?
Kad stalno gledamo u tamu, počinjemo vjerovati da je svijet mračan
U svom radu često susrećem ljude koji su uvjereni da je danas “sve gore nego prije”, da su ljudi postali sebični, da se ništa dobro ne događa. I kada ih pitam odakle im taj dojam, često shvatimo da velik dio dana provode izloženi upravo sadržajima koji potvrđuju tu sliku. Portalima. Komentarima. Društvenim mrežama. Vijestima koje prikazuju samo ono što je ekstremno. Naravno da će nakon toga svijet izgledati opasnije nego što jest. To ne znači da problemi ne postoje. Postoje. Ali postoji ogromna razlika između informiranosti i konstantne izloženosti negativnosti. Jer naš mozak ne razlikuje uvijek ono što proživljavamo od onoga što samo promatramo. Ako svaki dan satima čitamo o sukobima, tragedijama i katastrofama, naše tijelo može reagirati kao da smo i sami stalno u opasnosti. A to dugoročno povećava napetost, tjeskobu i osjećaj bespomoćnosti.
Možda nas ne privlači tuđe zlo. Možda nas privlači usporedba.
Ponekad nas ne zanima nečija nesreća zato što smo zlonamjerni. Nego zato što nas uspoređivanje prati puno više nego što mislimo. Kada netko uspije, ostvari cilj, pronađe ljubav, kupi stan, pokrene posao ili živi život kakav priželjkujemo, to nas može inspirirati. Ali nas ponekad može i podsjetiti na ono što nama nedostaje. Na stvari koje još nismo ostvarili. Na ciljeve koje smo odgodili. Na dijelove života kojima nismo zadovoljni. I tada se dogodi nešto vrlo ljudsko. Ne boli nas uvijek tuđi uspjeh. Ponekad nas zaboli ono što taj uspjeh probudi u nama. Pitanja koja smo dugo gurali pod tepih. Nesigurnosti koje smo pokušali ignorirati. Dijelovi života kojima se nismo stigli posvetiti. Jer dok gledamo nekoga tko je ostvario nešto što priželjkujemo, vrlo lako počnemo donositi zaključke o sebi.
“Ja još nisam tamo.”
“Možda kasnim.”
“Možda nisam dovoljno dobar.”
“Možda sam trebao ranije.”
I prije nego što primijetimo, više ne gledamo tuđu priču. Gledamo vlastite strahove kroz nju. S druge strane, kada vidimo da se i drugima događaju pogreške, problemi ili neuspjesi, često osjetimo nešto što mnogi nerado priznaju. Olakšanje. Ne zato što želimo da drugi pate. Ne zato što uživamo u njihovoj boli. Nego zato što nas podsjeća da smo ljudi. Da nismo jedini koji griješe. Da nismo jedini koji nekad ne znaju što rade. Da nismo jedini kojima se planovi ne odvijaju kako smo zamislili. Da život nije savršen ni kod drugih, koliko god ponekad tako izgledalo. Zapravo, ono što često tražimo u tim pričama nije nečija nesreća. Tražimo potvrdu da je u redu biti nesavršen. Da je u redu pogriješiti. Da je u redu ne stići sve na vrijeme. Da je u redu ne imati sve posloženo. Možda zato loše vijesti i tuđi neuspjesi ponekad privlače toliku pažnju. Ne zato što nas raduje tuđi pad, nego zato što nas podsjeća na nešto što često zaboravljamo; da nitko ne živi život bez problema, iako nam se ponekad čini da smo upravo mi jedini koji se bore. I možda je upravo tu najveća zamka uspoređivanja. Dok gledamo tuđe uspjehe, uspoređujemo ih sa svojim sumnjama. Dok gledamo tuđe fotografije, uspoređujemo ih sa svojom svakodnevicom. Dok gledamo njihove rezultate, uspoređujemo ih sa svojim procesom. A to nikada nije poštena usporedba. Jer uspoređujemo ono što drugi pokazuju s onim što mi iznutra osjećamo. I u takvoj usporedbi gotovo uvijek ćemo izaći kao gubitnici.
Dobre vijesti ne ostaju same od sebe. Moramo ih namjerno primijetiti.
Ovo je možda najvažniji dio cijele priče. Naš mozak će sam pronaći problem. Za dobro moramo svjesno usmjeriti pažnju. To ne znači ignorirati stvarnost. Ne znači živjeti u iluziji. Ne znači uvjeravati sebe da je sve pozitivno. To znači proširiti sliku. Primijetiti i ono što je dobro. U terapijskom radu često govorim ljudima da ne pokušavaju misliti pozitivno. Nego realno. A realnost gotovo nikada nije samo crna. Kao što nije ni samo bijela.
Ako danas postoji nešto što vas brine, vrlo vjerojatno postoji i nešto što funkcionira.
Ako postoji nešto što ste izgubili, vjerojatno postoji i nešto što još uvijek imate.
Ako postoje ljudi koji vas razočaravaju, gotovo sigurno postoje i oni koji vam pružaju podršku.
Ali ono na što gledamo, raste.
I upravo na taj način štitimo naše mentalno zdravlje. Ne tako da prestanemo pratiti što se događa. Nego tako da postavimo granice. Ponekad to znači ne započinjati dan portalima. Ponekad znači ne čitati komentare ispod svake objave. Ponekad znači svjesno tražiti priče koje vraćaju vjeru u ljude. I možda je najvažnije podsjetiti se da naslov nije cijeli svijet.
Jer dok čitamo o tragediji negdje daleko, negdje drugdje netko pomaže susjedu.
Netko pruža podršku prijatelju.
Netko ostvaruje san na kojem je godinama radio.
Netko se oporavlja.
Netko voli.
Netko počinje ispočetka.
Samo te priče rijetko viču jednako glasno.
O tome se ne priča
Možda najveći problem nije to što postoje loše vijesti. One će uvijek postojati. Bit će nepravde, tragedija, razočaranja, gubitaka i priča koje nas pogađaju. Ignorirati ih ne bi bilo ni odgovorno ni iskreno. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da su one jedina istina. Kada zaboravimo da ljudski mozak prirodno traži ono što ne valja. Kada zbog količine negativnih sadržaja izgubimo sposobnost primjećivanja svega onoga što se događa paralelno s njima. Kada pomislimo da je svijet upravo onakav kakvim ga prikazuju najglasniji naslovi. A nije. Svijet je puno više od toga. Dok čitamo o prijevari, netko nekome vraća vjeru u ljude. Dok gledamo priču o neuspjehu, netko upravo skuplja hrabrost da pokuša ponovno. Te priče postoje jednako stvarno kao i one teške. Samo su tiše. Možda je zato danas jedan od najvećih izazova sačuvati sposobnost da vidimo više od onoga što nas najviše uznemirava. Ne zato da bismo umanjivali probleme. Nego zato da nas problemi ne bi potpuno zaslijepili. Jer ono na što svakodnevno usmjeravamo pažnju s vremenom počinje oblikovati naš doživljaj svijeta, ljudi i života.
Ako stalno tražimo dokaze da je sve loše, pronaći ćemo ih. Ako stalno tražimo razloge za zabrinutost, pronaći ćemo i njih. Ljudski um u tome je izuzetno uspješan. Ali jednako tako možemo početi primjećivati i ono što ulijeva nadu.
Male znakove ljudskosti.
Dobrotu koja se ne objavljuje.
Podršku koja ne završi na naslovnicama.
Ljude koji, unatoč svemu, svakoga dana biraju biti pošteni, suosjećajni i dobri.
Možda ne možemo birati kakve će vijesti biti objavljene. Možda ne možemo promijeniti algoritme koji favoriziraju šok, sukob i senzaciju. Ali možemo birati čemu ćemo dati svoje vrijeme, pažnju i energiju. Možemo odlučiti da nećemo dopustiti da nekoliko glasnih naslova postanu naša slika cijelog svijeta. I možda je upravo to jedan od važnijih oblika brige za vlastito mentalno zdravlje. Ne živjeti u iluziji da je sve dobro. Ali ne živjeti ni u uvjerenju da je sve loše.
Jer između te dvije krajnosti nalazi se stvarni život. Život u kojem postoje i problemi i rješenja. I gubici i novi počeci. I razočaranja i ljudi koji nas iznenade dobrotom. I možda nikada nećemo moći kontrolirati što će nam prvo privući pažnju. Ali možemo naučiti ne ostati samo tamo. Možemo svjesno tražiti i ono što nas podsjeća da, unatoč svemu što ne valja, još uvijek postoji mnogo toga što vrijedi sačuvati, primijetiti i cijeniti. Jer svijet nije onakav kakav je na naslovnicama. Svijet je puno širi od toga. A ponekad je dovoljno samo podići pogled s najglasnijih vijesti da bismo to ponovno vidjeli.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
