12. Hodočašće za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama održalo se od 29. do 31. svibnja 2026. u Međugorju. Ovo hodočašće koje je ujedno i prilika za susrete i druženja različitih zajednica, udruga i obitelji koje skrbe za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama, okupilo je 820 sudionika iz raznih krajeva Hrvatske i BiH.
Koordinatorica hodočašća, Paula Tomić, istaknula je kako je ovaj put primarni naglasak bio na ohrabrivanju i osnaživanju roditelja kako bi mogli prihvatiti i nositi križeve i milosti koje im Bog daje preko njihove djece s teškoćama i invaliditetom. Zbog toga je geslo hodočašća bilo “Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4:13) kako bi se sudionicima kroz molitvu i sakramente te vlastite žrtve koje su živjeli ovih dana hodočašća pomoglo otkriti snagu koju svima nama daje uskrsli Gospodin s kojim doista sve možemo nositi i podnijeti – jer je On naša snaga i u Njemu svaka patnja dobiva svoj smisao!
Program hodočašća započeo je u petak 29. svibnja večernjim molitvenim programom u župi. Drugi dan hodočašća u subotu 30. svibnja tokom jutra u programu je bila molitva krunice na Brdu ukazanja u 9 sati koju su predmolile s. Marija Klara iz Đakova i Tihomila Viljetić iz Vinkovaca. Za one koji se nisu mogli penjati organizirana je molitva krunice kod Plavog križa koju je vodila s. Rastislava iz Đakova.
Najsnažniji trenutak Hodočašća je svakako nošenje nepokretnih i slabopokretnih osoba na Brdo ukazanja k Majci. Ove godine na inicijativu Marijinih ratnika Hercegovine upućen je javni poziv da se traže volonteri za nošenje i odazvalo se četrdesetak momaka koji su zajedno s 30 momaka iz zajednice Cenacolo činili broj od 70 nosača. Oni su tokom jutra od 5 sati pa do podne uspjeli odnijeti i spustiti oko 50 osoba s invaliditetom, što je ove godine uistinu rekordan broj.
Jedan od nosača ovako je iskazao svoje iskustvo: „Dok se uspinju prema Brdu ukazanja, dečki svojim ramenima nose teret, a svojim srcima svjedoče kako se najveća snaga nalazi u nesebičnoj ljubavi prema drugome. Nisu se nosile samo osobe – nosili su se njihovi snovi, osmijesi i nade, pokazujući da ljubav nema granica ni prepreka. Došli su Majci.“
Subotnji popodnevni program bio je u Dvorani Ivana Pavla II. a započeo je u 15 sati. Sastojao se od nagovora ohrabrenja koje je imala Paula Tomić i fra Marinko Šakota, kratke kateheze o važnosti ispovijedi koje je imao vlč. Ivica Šimunović te slavljeničke molitve koju je predmolila zajednica „Mihael“ iz Drinovaca. Molitva je bila jedan uistinu milosni trenutak u kojem je duh radosti i mira okupao srca svih prisutnih. Ovaj program završio je druženjem i bogatom zakuskom koju je pripremila ženska formacija spomenute molitvene zajednice. Dan je završio sudjelovanjem na večernjem molitvenom programu u župi i sa zajedničkom molitvom za mir s papom Lavom XIV.
Treći dan hodočašća u nedjelju 31. svibnja program se odvijao u dvorani sv. Josipa u Majčinom selu. Započeo je predavanjem za roditelje „Roditeljstvo kao maraton“ koje je održala psih. Katarina Mikulić, zatim je bio prilagođeni i posebno dirljivi križni put kojeg su animirale OSI i volonteri Crkve sv. Filipa Nerija iz Splita.
Program i hodočašće završili su svetom misom u 11.15 sati koju je predslavio don Josip Mužić. U svojoj propovijedi i on je ohrabrio roditelje rekavši im da se ugledaju na Krista koji i sam nije odbacio patnju nego je kroz nju prošao prihvaćajući je svojevoljno. Naglasio je kako svi težimo ljubavi i kako nas osobe s invaliditetom i naša djeca s teškoćama uče ljubavi, ali ta ljubav nije uvijek osjećaj, nego je ta ljubav naša volja da se o njima brinemo, služimo i darivamo, tj. voljna ljubav i u toj se ljubavi trebamo vježbati vjerujući da će nas Bog baš preko te naše voljne odluke za križ i dobro blagoslivljati i čistiti svojim milosrđem. Naglasio je i važnost ove patnje koju nose OSI i djeca s teškoćama te njihove obitelji, jer upravo je ta patnja, sjedinjena s Isusovom patnjom, ona snaga koja danas još drži ovaj svijet.
Paula Tomić/Radio Mir Međugorje
Foto: ICMM
