Fra Zvonimir Pavičić, međugorski župnik, u razgovoru za portal Brotnjo.info otkriva svoj put prema svećeništvu, svakodnevni život u župi koja je pod velikim povećalom javnosti, te duhovne i organizacijske izazove s kojima se susreće. U ovom također govori i o plodovima međugorskih hodočašća, te o važnosti svećeničkog zajedništva.
Fra Zvonimire, kako je izgledao Vaš put prema svećeništvu i što Vas je najviše oblikovalo na tom putu?
Uvijek je teško govoriti o pozivu jer je to veoma intiman odnos između Boga i čovjeka. Budući da je, kao takav, otajstvo, onda se čovjek nađe nemoćan uopće govoriti o tome. Jer svaki put kada sagledavam svoj život, uočavam kako me Bog na različite načine držao blizu sebe, kako me zvao k sebi i kako mi je iskazivao ljubav. To i dalje čini – opet na različite i uvijek nove načine. Stoga mogu reći da sam od malih nogu osjećao jednu posebnost u odnosu prema Bogu. Doživljavao sam ga kao nekoga tko mi je jako blizu i u čijoj se blizini jedino mogu ostvariti. Tako mi je s vremenom sve u svijetu izgledalo manje važno i manje zanimljivo od onoga što je Božje. Mogu reći da me Bog, na sebi svojstven način, privlačio i oduševio toliko da sam odlučio ostaviti sve i poći za njim. Odrastao sam u jednoj lijepoj, vjerničkoj obitelji u Širokome Brijegu, gdje sam uvijek bio blizu fratara, tako da je i to odigralo veliku ulogu u mome pozivu. Zavolio sam svetoga Franju, franjevački habit, i nakon promišljanja odlučio sam zakoračiti putem redovničkoga života.
Kako izgleda svakodnevni život i odgovornost župnika u Međugorju, župi koja je pod tolikim povećalom javnosti?
Život međugorskog župnika je jako intenzivan život. Puno je tu obveza, odgovornosti, susreta, molitve, brige… Tko je samo jednom došao u Međugorje, može zamisliti kako je onome koji je odgovoran za život župe i sve hodočasnike koji dolaze ovdje. Međutim, uza svu odgovornost i ozbiljnost ove službe, osjeti se i velika milost dok se obnaša ova služba. Da nema te milosti, ne bih bio sposoban za ovu službu. Župnik djeluje na različitim pozicijama i susreće se s mnogim izazovima. Za mnoga od tih čovjek nikada ne uči u knjigama ili se sprema za njih. Ti izazovi jednostavno dođu i u hodu se nauči kako se nositi s njima. Moram priznati, da mi je ipak najdraže obnašati one svećeničke službe, poput ispovijedi, slavljenja sakramenata, držanje kateheza, molitva s narodom. Kada me izmore obveze koje nisu duhovne prirode, onda me ove druge obnove i dadnu snage za novi dan, novi pothvat. Međugorje je od ukazanja pod povećalom i državnih i crkvenih vlasti, tako da je župnička služba intenzivnija nego na nekim drugim mjestima. Trudim se biti dobar župnik, iako mi često nedostaje vjere u samoga sebe. Uvijek mislim da bi netko drugi to puno bolje obavljao.
Kako Crkva danas gleda na fenomen međugorskih ukazanja i gdje se nalazi taj proces priznanja?
Crkva, odnosno Dikasterij za nauk vjere je dao svoju izjavu što se tiče međugorskoga fenomena, a to je ocjena ‘nihil obstat’, odnosno prepoznavanje djelovanja Duha Svetoga usred duhovnoga iskustva vezanog uz događaje u Međugorju. Na takav se način u čitavoj Crkvi preporučuje duhovnost iz Međugorja, odnosno otvaraju se vrata za sve vjernike koji žele slijediti ovakvu vrstu duhovnosti. Sveti Otac ipak u svakoj trenutku može dati svoj sud o ukazanjima, što se ovom izjavom nije doticalo.
Koji su po Vama najveći plodovi Međugorja – što donosi hodočasnicima iz cijelog svijeta?
U Međugorju sam punih devet godina i ono što me uvijek oduševljava je Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi. Vjerojatno u ispovjedaonici provedem najviše vremena, tako da su mi ti trenutci duhovnoga ozdravljenja najdraži. Uz ispovijed uvijek ide unutarnje obraćenje, obraćenje srca, koji je ključan temelj za mir koji dolazi od boga. To i jest prva Gospina poruka i želja: da se ljudi obrate Kristu i da tako imaju mir u srcu i mir u svijetu. mnoga su svjedočanstva ljudi iz cijeloga svijeta koji su se obratili u Međugorju i svi oni spominju jedan konkretan trenutak koji je bio važan za njihovo obraćenje: iskrena ispovijed, konačno priznanje svojih grijeha Bogu, te iskustvo uranjanja u Božje milosrđe.
Kako svećenici župe prate hodočasnike u njihovom duhovnom životu?
Na različite načine. Svećenici redovito slave euharistiju, propovijedaju. Zatim su svakodnevno u ispovjedaonicama gdje slušaju ispovijedi i ljude odriješuju od grijeha. Redovito se obavljaju i duhovni razgovori s onima kojima je to potrebno. Za razne skupine održavamo kateheze u kojima govorimo o Međugorju, Gospi, međugorskoj duhovnosti, ali i općenito o crkvenome nauku. Petkom i nedjeljom predmolimo molitve na brdima, a svakodnevno smo uključeni u večernji molitveni program. Tako da smo svakodnevno povezani s vjernicima koji se nalaze u našoj župi.
Koliko je važno svećeničko zajedništvo i timski rad u župi poput ove?
Fratri uvijek djeluju kao braća. I ovdje je tako. Da nismo složni i spremni pomagati ljudima, zajedno raditi, žrtvovati se, ne bismo sigurno uspjeli održati ovaj molitveni ritam kakav je u Međugorju. On bez prestanka traje od samih početaka ukazanja i fratri su uvelike zaslužni da se on održao i da je ovakav kakav jest. A taj bratski trud onda Bog blagoslovi.
Kakva je uloga mladih, Frame i duhovnih pokreta u životu župe?
Franjevačka mladež je uvijek bila jedan poseban dio ove župe. Oni su to i danas. Kada ih se ne vidi, onda znači da u skrovitosti mole i pripremaju nešto lijepo za sve župljane i hodočasnike. Oni su i volonteri na najvećim događajima u župi – poput Godišnjice ukazanja i Mladifesta – te bi bez njih bilo jako teško sve urediti i voditi. Bogu smo zahvalni na našim mladima, trudimo se lijepo ih voditi i odgajati da budu duhovno zreli i u konačnici dobri ljudi.
Kako ocjenjujete trenutnu infrastrukturu u Međugorju, s obzirom na broj hodočasnika koji ovdje dolaze?
A ta je tema uvijek aktualna i uvijek kamen spoticanja. Vjerujem da infrastruktura može i treba biti puno bolja. Osobito što se tiče nekih osnovnih uvjeta za hodočasnike koji dolaze u ovo mjesto. Često svjedočimo kolapsu, ne samo u prometu, nego i u drugim područjima. Međugorje je mala župa, ali ima veliki potencijal. Čitluk je također mala općina, ali s ogromnim mogućnostima koje su dar od Boga. To treba iskoristiti i učiniti mnoge napore da se ujedno olakša život mještanima i da se poveća kvaliteta boravka onima koji dolaze kao hodočasnici. Tu svi trebamo upregnuti svoje snage, znanja i vještine kako bismo napredovali.
Kako župa surađuje s općinom, policijom i državnim institucijama u organizaciji velikih događaja?
Naša suradnja je neophodna budući da je župa središte svih većih događanja u općini. Suradnja je dobra, ali uvijek može biti bolja. Postoji još puno prostora za napredak, osobito što se tiče prostornoga plana, cestovne infrastrukture (koja je uvijek problem tijekom velikih događanja), izgradnje parkirališta, javnih zahoda itd. Kad su veliki događaji u pitanju, onda svi zajedno upregnemo snage kako bismo iznijeli te događaje. Moja je želja da Međugorje bude primjer svih nas – i u Crkvi i u državi – kako se služi drugima. Jer biti na vlasti u nekoj instituciji zapravo znači biti sluga drugima, činiti mnoge nesebične napore za opće dobro.
Kako vidite budućnost Međugorja kao duhovnog središta?
Vidim ga kao mjesto molitve. Kao mjesto u koje će i dalje mnogi vjernici dolaziti tražiti Boga po zagovoru Kraljice mira. Vidim ga i kao ispovjedaonicu svijeta u kojoj će mnogi ostavljati grijehe i zlo, a odabirati Boga i dobro. Mislim da se Međugorje nikada ne će promijeniti po tome pitanju, nego da će uvijek ostati poziv čovječanstvu da se bez Boga ne može imati mir, radost i zadovoljstvo.
U kojim poljima župa želi još više rasti – pastoralno, organizacijski, infrastrukturno?
Pastoralni plan župe je na jednoj zavidnoj razini. Ne samo program za hodočasnike, nego i župljani imaju mnoštvo prilika za duhovni rast. Potrebno je još uvijek raditi na organizaciji i sustavima prihvaćanja hodočasnika i brige za njihove duhovne potrebe. također će biti potrebni i pothvati u pitanju infrastrukture kako bi se sve to moglo i omogućiti. Na tome se radi. To je tihi proces, koji nije vidim, ali jednoga dana će svakako biti vidljiv svima.
Koja bi bila Vaša poruka vjernicima i hodočasnicima koji dolaze u Međugorje?
Moja poruka je zapravo Gospina poruka i njezina želja: obratite se i pomirite se s Bogom i jedni s drugima. Tako ćete imati mir u svome srcu, u svojim obiteljima i tako će se mir proširiti ovim svijetom.
Zahvaljujemo fra Zvonimiru Pavičiću na izdvojenom vremenu i otvorenom razgovoru za naš portal. Njegove riječi daju uvid u bogat i zahtjevan život župnika u Međugorju, ali i u milost koju svakodnevno doživljava kroz susret s hodočasnicima. Posebno nas nadahnjuju njegova svjedočanstva o snazi ispovijedi, obraćenju i molitvi, te poruka koju nosi svim vjernicima.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.info kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
