Kroz godine rada dogodilo se da sam upoznala jednu prekrasnu mladu djevojku koja je u svojoj državi bila poznata kao fitness zvijezda. Često je gostovala u emisijama i promovirala kult tijela. Fotografirala je svoje polugolo tijelo i mišiće te govorila o fitnessu na raznim televizijama.
Međutim, pala je pod utjecaj droge i zbog toga je došla na liječenje, tako smo se na i upoznale. Liječenje se sastojalo od toga da naravno maknemo sav kult tijela i svo klanjanje tijelu koje je do tada imala. Kroz terapiju smo zapravo pokušali doći do njezinih emocija. Vježbanje je osim onoga dobroga za zdravlje, bilo strogo zabranjeno. Pričam o vježbanju kao ekstremno vježbanje u teretani. Kada kažem ekstremno, želim naglasiti da je to većini današnjih ljudi normalno, a ne ekstremno. Ekstremno je u terapiji sve što prelazi tri puta tjedno.
Njezine emocije bile su vrlo krhke. Doslovno emocije trogodišnjeg djeteta koje ima traume. Pretjerana briga o tjelesnoj dimenziji njezine osobnosti, ulaganje u fizički izgled, neprestana briga o tome koliko kalorija jede i koliko vježba dovela je do toga da je potpuno zanemarila druge dimenzije svoje ljudske ličnosti.
Čovjek u jednom danu ima samo 24 sata. Kada se sav fokus usmjeri na tijelo, tada stradaju druge dimenzije života. Ona je zanemarila svoju duhovnu dimenziju, svoju emocionalnu dimenziju koja je možda uz duhovnu i najvažnija zatim socijalnu dimenziju u kojoj biramo prava prijateljstva, te intelektualnu dimenziju u kojoj žena raste kao osoba, a ne samo tjelesno.
U terapijskom procesu obično uklanjamo stvari koje su osobu dovele do uzimanja supstanci. Maknuli smo sve vezano uz fizički izgled: ogledala, brojanje kalorija, vage, metre, sprave za vježbanje. Osobi damo prostor u kojem može početi raditi na zaboravljenim dimenzijama svog života.
Moram reći da sam tu djevojku vrlo rado pratila kroz proces liječenja. Nakon nekoliko godina izišla je iz terapijskog procesa. Kasnije sam je ponovno vidjela na društvenim mrežama i primijetila da se vratila fitnessu i kultu tijela. Opet se fotografira polugola i pokazuje svoje mišiće.
Nama to u terapijskom smislu govori da osoba ponovno zanemaruje svoje emocije i druge dimenzije života na račun fizičke dimenzije.
Zašto ljudi to rade?
Često u savjetovalištu susrećem žene koje imaju jaku anksioznost zbog svojega izgleda. Pojavi se prva sijeda dlaka, pojavi se bora, i odmah dolazi misao: nisam dovoljno lijepa, nisam dovoljno zgodna, nisam dovoljno mršava.
Pokušavam ženama objasniti, čitajući Bibliju i psihološka istraživanja, da ženu ne čini samo njezin tjelesni izgled.
U današnjem svijetu često se promovira jedan vrlo uniformiran i umjetno oblikovan ideal ženskog tijela koji nema puno veze sa stvarnim ženskim životom. Kao da žena mora imati mišiće na svakom dijelu tijela, izrazito naglašenu stražnjicu, potpuno ravan trbuh i grudi veće nego što ih prirodno ima.
Svaki dio ženskog tijela ima svoju funkciju. Ženske grudi služe prvenstveno za dojenje djeteta, a veličina grudi sama po sebi ne određuje količinu mlijeka koju žena može proizvesti.
Žensko tijelo prirodno raspoređuje masno tkivo drukčije od muškog tijela. Taj raspored povezan je s hormonima, plodnošću i energetskim rezervama koje tijelo koristi u različitim životnim razdobljima.
Ženski trbuh također nije stvoren da kod svake žene izgleda isto. Tijelo žene mora biti sposobno rastezati se i nositi novi život. Nakon trudnoće i poroda potpuno je normalno da tijelu treba vrijeme da se vrati u ravnotežu.
U fitness svijetu ponekad vidimo vrlo ekstremne režime treninga i prehrane. Problem nije u mišićima kao takvima, nego u situacijama kada žena zbog ekstremnog treninga i preniskog postotka masnog tkiva razvije hormonske poremećaje ili izgubi redovit menstrualni ciklus, što može otežati plodnost. U Bibliji ne piše: vježbajte u teretanama i budite mišićavi, nego piše: plodite se i množite i baštinite zemlju. Čini mi se da ekstremima ženske ljepote nikako ne uspijevamo baštiniti zemlju.
Bojim se da smo kao ljudi negdje usput zalutali. Prestali smo slušati svoja tijela i dopustili smo da nam netko drugi određuje koliko kilograma moramo imati i koliko moramo vježbati.
Danas postoji snažna zaluđenost teretanom i fizičkim izgledom. Kao da svi moramo stati u određene gabarite. Ali tijelo ne funkcionira tako.
Ne mora svatko tko je iste visine imati istu težinu. Naše tijelo nosi genetiku, životni stil i mnoge druge faktore. Nije stvoreno da ga svakodnevno mjerimo, važemo i analiziramo svaki gram masnog ili mišićnog tkiva. Negdje smo usput nešto krivo postavili.
Neki dan sam šetala sa svojom kćeri i dobila sam jednu zanimljivu opasku od svoje petogodišnje djevojčice. Rekla mi je da izgledam kao trudnica, iako imam bebu staru šest mjeseci. Dodala je da bih možda trebala malo vježbati. Bilo mi je jako važno oblikovati njezin pogled na žensko tijelo još od ranog djetinjstva. Rekla sam joj da mama zapravo ne mora forsirati vježbanje, jer već sada šeta s njom, što je jako dobro za zdravlje. Objasnila sam joj da je mamino tijelo prošlo kroz veliku promjenu i veliki napor. Trbuh se morao rastegnuti kako bi unutra mogla rasti mala beba. Rekla sam joj da tijelu treba vremena da se oporavi i da se postupno vrati u ravnotežu. “Mama voli svoje tijelo ovakvo kakvo jest, čak i ako joj se ponekad čini da u trbuhu još ima jedna beba. Tijelo ne treba forsirati niti ga kažnjavati. Tijelo je donijelo na svijet novi život i to je najveći dar“.
Rekla sam joj i da sam ponosna na svoj trbuh jer ste svi vi, moja djeca, izašli iz njega. Da nije bilo tog trbuha, vi se ne biste ni rodili.
Na to mi je moja djevojčica rekla: „Mama, ipak mislim da ne moraš vježbati.“
Bila sam jako sretna zbog tog razgovora. Taj odgovor nije bio samo profesionalni odgovor psihologa, nego odgovor koji sam stvarno osjećala u svom srcu.
Koliko je važno da žene nakon poroda imaju zdrav odnos prema svome tijelu? Gledam žene koje pate jer više ne izgledaju isto kao prije trudnoće. Posebno one koje prije nisu imale višak kilograma. To je zapravo pogrešna perspektiva. Moramo prihvatiti svoje tijelo onakvo kakvo jest jer je prošlo kroz veliku promjenu i treba mu vremena da zacijeli. Kao što koži treba vrijeme da zacijeli nakon opekline ili operacije, tako tijelu treba vrijeme da se oporavi nakon trudnoće i poroda.Mi majke trebamo zagrliti svoje tijelo i dati mu vrijeme da zacijeli.
ZNANOST O ODNOSU PREMA TIJELU
Danas se o tijelu govori više nego ikada prije u povijesti, ali paradoks je da nikada nije bilo više nezadovoljstva vlastitim tijelom. Psihologija i medicina posljednjih desetljeća intenzivno proučavaju odnos koji ljudi imaju prema vlastitom tijelu.
Jedno vrlo poznato istraživanje proveli su psiholozi Tiggemann i Zaccardo sa Sveučilišta Flinders u Australiji. Istraživanje je objavljeno 2015. godine u časopisu Body Image. U istraživanju su promatrali kako sadržaji s društvenih mreža, posebno tzv. „fitspiration“ fotografije, utječu na žene.Fitspiration je sadržaj koji prikazuje savršeno oblikovana tijela uz poruke motivacije za vježbanje. Rezultati su pokazali nešto vrlo zanimljivo. Žene koje su gledale takve fotografije nisu bile motiviranije niti zadovoljnije svojim tijelom. Naprotiv. Nakon gledanja takvog sadržaja kod većine sudionica pojavili su se: veće nezadovoljstvo vlastitim tijelom, veća sklonost uspoređivanju s drugima, veći pritisak da promijene svoj izgled. Ono što se predstavlja kao inspiracija često postane izvor g pritiska.
Drugo važno istraživanje proveo je psiholog Thomas Cash, jedan od najpoznatijih stručnjaka za psihologiju slike tijela. Cash je desetljećima proučavao odnos između slike tijela i mentalnog zdravlja. Njegova istraživanja pokazala su da nezadovoljstvo tijelom nije samo estetski problem, nego duboko psihološko pitanje. Ljudi koji stalno procjenjuju svoje tijelo, mjere se, uspoređuju i kritiziraju, imaju: veći rizik za anksioznost, veći rizik za depresiju, niže samopoštovanje, veću emocionalnu nesigurnost Cash je zaključio da problem često nije u tijelu, nego u načinu na koji osoba razmišlja o vlastitom tijelu. Tijelo takvih osoba postaje mjerilo vrijednosti osobe, a kada vrijednost osobe ovisi o izgledu, tada osoba nikada ne može biti potpuno mirna. Ovo istraživanje se jako slaže s onim što gledam u savjetovalištu. Najveći paradoks svega je to što sam upoznala neke od najljepših žena koje sam vidjela u životu, koje su imale najvećih problema sa slikom o sebi, mrzile su svoj izgled i imale su jako nismo samopoštovanje.
Istraživanja također pokazuju da stalno uspoređivanje s drugima aktivira dijelove mozga povezane sa stresom i društvenom procjenom. Psihologinja Renee Engeln u knjizi Beauty Sick opisuje kako stalna usmjerenost na izgled može trošiti ogromnu količinu mentalne energije.
Žene koje su stalno zaokupljene pitanjima izgleda troše mentalne resurse koji bi inače bili usmjereni na: kreativnost, učenje, odnose, donošenje odluka. Zbog toga se u mom savjetovalištu kod ovakvih slučajeva često fokusiramo na izgubljene talente jer sam sigurna da ih osoba ima, ali ih zaboravlja zbog fokusa na tijelo.
Biblija ima vrlo zanimljiv pogled na ljudsko tijelo.
S jedne strane, upozorava nas na opasnost ispraznosti. U knjizi Propovjednika veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznostima – sve je ispraznost.“ (Prop 1,2)
One znače da je isprazno tražiti smisao života u prolaznim stvarima jer ljepota prolazi, ali tijelo samo po sebi nije bezvrijedno. U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao kaže: „Zar ne znate? Tijelo je vaše hram Duha Svetoga.“ (1 Kor 6,19)
To znači da tijelo nije predmet za klanjanje, ali ni predmet za prezir, najispravnije gledano, tijelo je dar. U Psalmu 139 stoji još jedna vrlo snažna rečenica: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.“ (Ps 139,14)
Biblija nas ne poziva da preziremo tijelo, nego da ga poštujemo, ali da mu ne damo mjesto koje pripada Bogu.
Možda danas živimo u vremenu u kojem se tijelo promatra kao projekt koji treba stalno popravljati, mjeriti i uspoređivati, međutim tijelo nikada nije bilo zamišljeno da bude projekt.
Naše je tijelo dar koji nam je dan da živimo, da volimo, da stvaramo i da nosimo život.
Naše tijelo nije stroj koji mora izgledati savršeno, ono je naš oklop s kojim služimo.
U njemu nosimo radost i umor, ožiljke i uspomene, u njemu nosimo djecu koju smo rodili, zagrljaje koje smo dali i suze koje smo prolili. Mir dolazi u trenutku kada prestanemo voditi rat protiv vlastitog tijela. Kada ga počnemo gledati kao dar. Jer tijelo nije naš neprijatelj.
Tijelo je mjesto u kojem živimo svoj život.
