Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića iz Čitluka ponosna je na svoje učenice koje su nagrađene na natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu, koji je bio otvoren za srednjoškolce iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na natječaju, koji je izazvao veliki interes, učenici su imali priliku izraziti svoja osobna razmišljanja i emocije vezane uz događaje iz Domovinskog rata kroz književnu formu.
Treća nagrada za Mariju Magdalenu Soldo
Jedna od najvažnijih nagrada ovog natječaja pripala je Mariji Magdaleni Soldo, učenici 4. razreda, koja je osvojila treću nagradu za svoju priču Neispričana priča. Priča je nastala prema istinitom događaju iz Domovinskog rata, a autorica je u svojem djelu vrsno prikazala hrabrost i ustrajnost vojnika, te događaje u Središnjoj Bosni, oko Viteza i Križančeva Sela. Ističe kako joj je priču osobno ispričao otac. Ova priča je jedno dojmljivo svjedočanstvo o hrabrosti, borbi, ali i o gubicima koje su donijeli ratni sukobi. Marija Magdalena je svoju priču izradila pod mentorstvom profesorice Ivone Brkić. Priča daje sliku rata na sasvim intimnoj razini. Bez patetike i klišeja, a vrlo prepoznatljivih motiva.
Neispričanu priču autorice Marije Magdalene Soldo prenosimo u cijelosti:
“Dok je vani padala hladna kiša i munje parale nebo, nas četvorica smo se skupili u bunkeru jedan uz drugoga da bi smo se ugrijali i lakše dočekali jutro. Svako malo jedan od nas je izlazio iz kakve-takve sigurnosti bunkera i pogledavao prema neprijateljskim položajima da nam se ne bi neprijatelj približio. Kako se približavao Božić i kraj te ratne 1992. godine, morali smo biti još oprezniji jer je neprijatelj najviše napadao pred naše blagdane. Napokon smo dočekali jutro, a kiša je prestala padati. Javili su nam iz zapovjedništva da nam dolazi smjena i da se cijela postrojba povlači “s crte“ i ide u vojarnu. Bilo nam je drago jer ćemo malo odmoriti. Bili smo iznenađeni kad smo saznali da nas povlače jer nije bilo govora o tome. Taj dan, kad smo došli u vojarnu, dobili smo zapovijed da nigdje ne idemo iz kruga vojarne i da popunimo opremu. Nismo puno pitali gdje idemo, ipak smo bili postrojba za posebne namjene i bili smo spremni na sve jedan za drugoga. Pred večer smo saznali da ujutro idemo u Središnju Bosnu gdje obitava naš hrvatski narod i gdje se sprema veliki rat. Postrojba je ujutro krenula na put i stigli smo u Središnju Bosnu, točnije u Križančevo selo kod Viteza, gdje smo i smješteni. Nas pješadije iz postrojbe nije bilo puno, ali smo podigli moral našim vojnicima u Središnjoj Bosni i vidjeli su da nisu sami.
Svakim danom provedenim gore, situacija se pogoršavala, počinjali su otvoreni sukobi i napadi takozvane Armije BiH na naše postrojbe i na civile hrvatske nacionalnosti. Nama je također bilo sve teže, hrane nije bilo mnogo, dijelili smo jednu riblju konzervu na dvoje i jednu paštetu dnevno. Naš narod također nije imao mnogo, ali su se mještani dogovarali i svaki vikend bi nekoliko kuća zajedno kuhalo grah ili nešto drugo, pekli nam pite i donosili u školu gdje smo smješteni da jedemo. Mi nismo mogli dočekati taj vikend koliko nam je bilo drago što nam tako pomažu i donose hranu. Znali smo da će sveopći napad na naše postrojbe i na hrvatski narod početi brzo i nismo bili iznenađeni kad su nam javili da su napali grad Busovaču koji je od Viteza udaljen nekih 13 kilometara.
Rano ujutro smo dobili zapovijed da krenemo prema Busovači i, podijeljeni u dvije grupe, ulazimo u grad. Moj vod je brojao 19 ljudi i mi smo prvi ušli u grad koji je bio kao grad duhova, pust, malobrojne trgovine opljačkane, civili su plašljivo virili kroz zavjese na prozorima. Niti smo mi znali jesu li oni Hrvati niti su oni znali koja smo mi vojska. Situacija je bila kaotična kad smo došli. Ugledao sam neku stranu televizijsku kuću kako nas snima i zapovjednik mi je rekao da im kažem da ne snimaju i da se sklone, što sam i učinio. To je bila neka engleska televizija koja nam se nije svidjela jer su snage NATO-a bile iz Velike Britanije, koje su bile, najblaže rečeno, bezobrazne prema našem narodu i našoj vojsci u Središnjoj Bosni.
Tu smo se napokon spojili s pripadnicima HVO-a iz Busovače. Objasnili su nam situaciju na terenu i naš zapovjednik nam je rekao što je mog voda zadaća, a što je zadaća našeg drugog voda. Mi smo trebali izaći na jedan dominantni vrh i otkriti što se dogodilo s 12 pripadnika HVO-a koji su nestali prije jedan dan i nisu se javljali. Drugi vod je trebao ići na drugu stranu grada u oslobađanje sela uz sam grad zajedno s pripadnicima Vojne policije i postrojbe HOS-a koja je gore djelovala. Napokon smo dobili dva vodiča sa kojima smo se počeli kretati kroz šumu prema vrhu koji je bio udaljen par sati hoda. Snijeg je bio do koljena i bilo je veoma teško hodati. Nakon tri-četiri sata naša kolona se dosta razvukla jer su uvjeti bili sve teži, a kako su sukobi tek počeli s takozvanom Armijom BiH, linija nije ni postojala, ideš dok se ne sretnete.
I onda je počelo, čuli smo iznenada glas ispred nas,: „Predajte se i bacite oružje!“. Niti jednome od nas nije palo na pamet da se predamo, počeli smo se bacati na sve strane puta. Ispred mene su se bacili na desnu stranu u jedan potok koji je tekao ispod puta, a ja sam se bacio na lijevu stranu puta jer sam ljevoruk i to mi je bilo tada prirodno da to uradim. To mi je i spasilo život, jer sam upao u kanal i bio sam zaklonjen jednom stranom brda pa me nisu vidjeli. Neprijatelj je počeo pucati mitraljezom po nama. Po zvuku koji para uši, znali smo da je to M84, oružje velike vatrene moći. Mi smo također uzvratili iz svih oruđa i oružja. Jedan naš pripadnik im je uspio prići s boka i ispaliti zoljom u bunker tako da smo ih neutralizirali.
Ja nisam mogao iz svoje pozicije vidjeti što se događa s ostalima koji su na drugoj strani puta ali odjednom je zavladala smrtna tišina, kao da se sve zaustavilo. Iznenada, iz potoka pred mene, iskoči prijatelj iz voda i reče mi da imamo poginulih, da su nam trojica poginula i da ih moramo izvući. Odmah smo osigurali bokove i nas četvorica smo krenuli u izvlačenje naših poginulih. Nakon što smo ih izvukli na put, stavili smo ih na grane od borova i tako ih izvlačili nekoliko kilometara po snijegu. Kako smo našem zapovjedništvu javili što se dogodilo poslali su teretno vozilo po naše poginule i mi smo ih podigli na kamion i spustili se s njima do lovačkog doma u Busovači.”
Pohvala za Ilijanu Nakić
Učenica prvog razreda, Ilijana Nakić, dobila je pohvalu za svoju priču Prekinuto djetinjstvo. Autorica je svoju priču napisala pod mentorstvom profesorice Anamarije Pinjuh.
Pristiglo 150 priča
Na natječaj je pristiglo ukupno 150 kratkih priča, od kojih su 125 priča dolazile od učenika iz 39 gradova Republike Hrvatske, dok je 25 priča bilo iz 7 gradova Bosne i Hercegovine. Stručni žiri imao je težak zadatak odabrati najbolje među njima, a finalnih 14 priča iz Hrvatske i 8 iz Bosne i Hercegovine natjecalo se za prestižne nagrade. Ovogodišnje nagrađene i pohvaljene priče iz Bosne i Hercegovine napisali su srednjoškolci iz Posušja, Čitluka i Žepča.
Ministar Medved uručio je i priznanja učenicima srednjih škola iz RH i BiH nagrađenima za najbolje kratke priče o Domovinskom ratu za 2024. i 2025. godinu.
„Vi ste najbolji pokazatelj da ovo što radimo itekako ima smisla, da sav naš trud i uložena sredstva ispunjavaju svrhu i postižu cilj, koji se može sažeti u jednoj poruci – da se ne zaboravi i nikada ne ponovi!“, poručio je ministar Medved nagrađenim učenicima te zahvalio njihovim mentorima i roditeljima što njeguju njihovo domoljublje i potiču ih na promišljanje o povijesnim događajima koji su u temeljima naše državnosti.
„Domovinski rat nije samo povijesna činjenica. On je iskustvo utkano u obitelji, gradove, krajolike i tišine koje još uvijek traju. Očuvanje siječanja na žrtvu onih koji su dali svije živote za slobodu nije samo obveza povjesničara – to je odgovornost svih nas, a osobito raduje kada tu odgovornost s toliko zrelosti i osjetljivosti preuzimaju mladi ljudi“, istaknula je predsjednica Povjerenstva za izbor najboljih priča prof. Marina Čubrić.
Čestitke nagrađenima
Iskrene čestitke Mariji Magdaleni Soldo i Ilijani Nakić, kao i njihovim profesoricama, na postignutom uspjehu. Ove nagrade ne samo da odaju priznanje mladim talentima, nego i služe kao važan podsjetnik na snagu književnosti u očuvanju povijesti i sjećanja na sve koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Tema ovog natječaja, koja obuhvaća istinite ratne događaje, omogućava mladima da se povežu s prošlošću, ponosno je interpretiraju i prenesu na buduće generacije!
