Piše: mag. psych. Marijana Grgić
Psihološko savjetovalište Majka Tereza,
supruga i majka četvero djece
Prve dvije godine života snažnije su nego što većina roditelja misli. To je prozor u kojem mozak gradi temelj za sve što dolazi kasnije; emocionalnu stabilnost, sposobnost učenja, odnose i samoregulaciju. Novorođenče se rađa s gotovo svim neuronima koje će imati cijeli život, ali sinapse, dakle mrežu između tih neurona oblikuju rana iskustva i odnosi.
Što nam to znači za svakodnevni život?
Dijete koje vrijeme provodi na mobitelu, nije se rodilo sa željom da gleda u mobitel i bilo kakve ekrane, ali mi smo im pružajući iskustvo gledanja ekrana dopustili da „ispletu mreže i mreže“ u mozgu koje će poslije biti gotovo neuništive. Veze (sinapse) su to koje kažu „mobitel = sigurnost“. Mobitel je tu umjesto roditeljske zaštite. Živčani sustav jednako se ponaša u svim lijepim i ružnim situacijama, pohranjuje ih kao istinu. Ukoliko dijete ima oca koji često psuje, viče ili tuče majku, dijete u svom mozgu „skladišti“ informaciju otac = opasnost, otac = nasilje, otac = psovka. Razumljivo je zbog čega je nekome tko ima traumu „otac“ jako teško riječima objasniti Ljubav prema Bogu Ocu. Jednako se događa sa majkom koja je neprisutna, nezadovoljna, uvijek gunđa i nikada se ne smije. „Od majke se ne mogu udaljiti, ali me njezina bizina boli i ranjava“ misao je koja prati dijete cijeli život. Dijete odrasta sa „skladištenim informacijama“ da je majka biti teško, da je dijete teret i da nikada ne želi biti supruga niti majka.
Iako danas postoje desetljeća istraživanja, mnogim novim roditeljima ove informacije nikada nisu jasno prenesene. A upravo one čine razliku između odgoja „po osjećaju“ i roditeljstva utemeljenog na znanosti.
Dijete koje ima majku koja grli oca, smiješi se, pjeva dok radi kućanske poslove i oca koji grli majku, iznenadi je cvijećem, obitelj koja zajednički rješava probleme, u prednosti je do kraja života samim „skladištem“ sjećanja koja su ga oblikovala i vodit će ga kroz život u nove spoznaje i bit će puno prilagodljivije i otpornije na stres.
Priroda već u začeću bira prilagodljivog, ne najbržeg
Dugo se vjerovalo da u jajnu stanicu ulazi najbrži spermij, no suvremena reproduktivna biologija pokazuje drugačije: najčešće pobjeđuje onaj koji se najbolje prilagodi uvjetima. Tisuće spermija dolaze do jajne stanice i mnogi troše energiju probijajući zaštitne slojeve, ali onaj koji na kraju uđe često je onaj koji je znao čuvati energiju, prepoznati kemijske signale jajne stanice i čekati pravi trenutak dok drugi „krče put“. Život, dakle, od prvog trenutka započinje principom snalažljivosti i prilagodbe. Tako u utrci života, gledano sa strane, možemo reći da već na početku života pobjeđuje najmudriji.
Možemo li barem s ove strane shvatiti duboki konflikt prirode i izvantjelesne oplodnje?
U standardnoj izvantjelesnoj oplodnji (IVF – in vitro fertilization, oplodnja izvan tijela), spermiji i dalje međusobno konkuriraju i sami oplode jajnu stanicu; razlika je u tome što se završna faza tog procesa odvija u laboratorijskom okruženju, a ne u tijelu majke. I u ovom postupku više spermija sudjeluje u razgradnji zaštitnog sloja jajne stanice, a jedan ulazi kroz vlastitu biološku sposobnost prepoznavanja i akrosomske reakcije.
U nekim metodama izvantjelesne oplodnje, poput ICSI postupka (intracytoplasmic sperm injection – mikroinjekcija spermija u jajnu stanicu), embriolog odabire pojedinačni spermij i mikroinjekcijom ga unosi u jajnu stanicu, čime se zaobilazi prirodni proces višestruke interakcije spermija i jajne stanice. Spermij ovdje „nasilno“ ulazi u jajnu stanicu što ruši dostojanstvo čovjeka na samom početku.
Iz neurobiološke perspektive, ovakvi postupci mijenjaju prirodni tijek početne selekcije i vremenskog usklađivanja začeća. To ne znači da se život ne može razvijati zdravo, ali znači da se njegov početak odvija u drugačijem biološkom kontekstu od onoga za koji je ljudski reproduktivni sustav izvorno oblikovan. Ovdje je upitno ljudsko dostojanstvo već na samom početku života.
Ljudsko dostojanstvo – duhovna i biološka perspektiva početka života
U raspravi o početku života često se govori o medicinskim mogućnostima, ali se rjeđe spominje pitanje ljudskog dostojanstva. Iz duhovne perspektive, dijete ima pravo doći na svijet iz čina ljubavi između oca i majke, dakle iz odnosa, a ne iz postupka.
Biologija u tome vidi duboko smislen proces. Tijekom spolnog odnosa između muškarca i žene dolazi do snažne razmjene hormona i neurokemijskih signala. Biblija spominje dio u kojem jasno piše da tu muškarac i žena postaju jedno tijelo.
„Zar ne znate: tko se združi s bludnicom, s njom je jedno tijelo? Jer govori: ‘Bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Korinćanima 6,16)
Ovo nam odgovara na pitanje zbog čega se Majka Crkva protivi izvanbračnim odnosima – jer mi postajemo „jedno tijelo“ sa strancem. Kod žene se luče oksitocin i endorfini, hormoni povezivanja i sigurnosti. Kod muškarca se oslobađa dopamin i prolaktin, povezani s privrženošću i zaštitničkim ponašanjem. Istodobno se razmjenjuju feromoni, a to su kemijski signali koji omogućuju biološku prepoznatljivost i kompatibilnost partnera. Ovi procesi ne služe samo začeću, nego stvaranju emocionalne i biološke povezanosti roditelja prije nego novi život uopće započne.
Drugim riječima, prirodno začeće nije samo spajanje stanica, nego događaj u kojem se istodobno oblikuje odnos između muškarca i žene, te se stvara prva sigurnosna mreža u koju dijete dolazi. Iz duhovne perspektive, to je način na koji je život zamišljen: da nastaje iz ljubavi, u odnosu, u uzajamnom darivanju. Nitko nema „pravo na dijete“, jer dijete nije objekt želje odraslih. Ali dijete ima pravo na dostojanstven početak života, početak u kojem je začeto u odnosu, a ne proizvedeno u postupku.
Surogat majčinstvo – znanje korišteno u svrhe povrijeđivanja
Tijekom trudnoće dijete prepoznaje majčin glas, reagira na njezin stres i smirenost te postupno sinkronizira svoj živčani sustav s njezinim. Majka i dijete u tom razdoblju ne postoje kao dva odvojena bića, nego kao jedan povezani biološki sustav. Ova povezanost traje prvih 6 mjeseci nakon rođenja – dijete ne razumije da postoji odvojeno od majke. U prirodnoj trudnoći taj se odnos razvija kontinuirano. Majčin organizam tijekom devet mjeseci prilagođava svoje hormone, ritam srca, disanje i emocionalne reakcije djetetovim potrebama. Istodobno, djetetov živčani sustav kalibrira svoj budući stresni odgovor prema majčinom unutarnjem stanju. Taj proces stvara prvu biološku osnovu privrženosti.
Kod surogat majčinstva trudnoća se također odvija u tijelu žene koja nosi dijete, pa se i ovdje razvija prenatalna neurobiološka povezanost između djeteta i žene koja ga nosi. Međutim, nakon rođenja dolazi do prekida tog kontinuiteta, jer dijete biva odvojeno od osobe čiji je glas slušalo, čiji je miris prepoznavalo i čiji je živčani sustav devet mjeseci reguliralo. Novorođenče tada mora u vrlo kratkom vremenu uspostaviti novu primarnu regulacijsku vezu s osobom koja ga preuzima. Neurobiologija pokazuje da je mozak novorođenčeta posebno osjetljiv na kontinuitet poznatih podražaja u prvim satima i danima života. Kada se taj kontinuitet prekine, dolazi do pojačane aktivacije stresnog sustava.
Iz duhovne perspektive, trudnoća nije samo biološki proces, nego i prostor u kojem se već stvara odnos majke i djeteta pred Bogom. Život se ne događa slučajno, nego je povjeren. Dijete nije „projekt“, niti predmet ugovora, nego osoba s dostojanstvom od samog početka. Zato prekid tog prvog odnosa nakon rođenja nije samo biološka promjena, nego i lom kontinuiteta koji ima duboko ljudsko značenje.
Vjera nas uči da Bog ne stvara život bez odnosa. „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, poznah te“ (Jer 1,5). U tom svjetlu, trudnoća je više od nošenja djeteta – ona je zajednički hod majke i djeteta u kojem se život prima kao dar, a ne proizvodi kao rezultat postupka.
Surogat trudnoća može biološki omogućiti začeće i rođenje, ali mijenja prirodni tijek prenatalnog vezivanja i postnatalnog kontinuiteta odnosa. A upravo taj odnos i u znanosti i u vjeri stoji u samom temelju osjećaja sigurnosti s kojim dijete ulazi u svijet.
Privrženost
Istraživanja pokazuju da samo oko 60–65% djece odraste sa sigurnom privrženošću. Razlika najčešće dolazi od toga koliko dosljedno i osjetljivo roditelji odgovaraju na djetetove potrebe u prve dvije godine. Sigurna privrženost znači: stabilniji živčani sustav, manji stresni odgovor, veći kapacitet za odnose u odrasloj dobi. Drugim riječima: Roditelj svojim odgovorom gradi djetetovu unutarnju sigurnost.
Privrženost je prvi i najdublji emocionalni odnos u životu djeteta. U prve dvije godine ono kroz ponašanje roditelja uči odgovor na osnovno pitanje: jesam li siguran i vrijedim li ljubavi? Ako roditelj primijeti djetetovu potrebu, odgovori na plač, smiri ga kada je uznemireno i raduje mu se, dijete postupno stvara unutarnji osjećaj da je svijet sigurno mjesto i da su ljudi pouzdani. To nazivamo sigurnom privrženošću. Takvo dijete kasnije lakše upravlja emocijama, a u odrasloj dobi lakše gradi zdrave odnose.
Ovdje dolazimo do važnog problema ranijih odgojnih teorija koje su prije dvadesetak godina bile vrlo popularne. Roditeljima se savjetovalo da dijete ostave samo u prostoriji dok plače, kako bi se „naučilo samo smiriti“. Danas znamo da je takav pristup bio pogrešan. Novorođenče nema razvijen živčani sustav koji mu omogućuje samoregulaciju. Ono se može smiriti samo kroz smirenog roditelja. Kada dijete dugo plače bez odgovora, njegov organizam ulazi u stanje povišenog stresa, luči se kortizol (hormon stresa), a mozak uči da u trenucima straha ostaje samo. Umjesto učenja samostalnosti, dijete uči odustajanje.
Suvremena neuroznanost jasno pokazuje da se sposobnost samoregulacije gradi postupno, kroz tisuće ponovljenih iskustava u kojima roditelj prvo smiruje dijete, a dijete s vremenom internalizira taj obrazac. Drugim riječima, dijete ne uči smiriti se tako da ga ostavimo samog u plaču, nego tako da ga mnogo puta netko najprije smiri. Tek tada njegov živčani sustav preuzima tu sposobnost kao vlastitu.
Ono što je nekada predstavljano kao „odgojna metoda“, danas prepoznajemo kao rani oblik emocionalnog zanemarivanja. Zato je važno da roditelji znaju: odgovoriti na plač djeteta nije razmazivanje, nego izgradnja zdravog živčanog sustava.
No kada roditeljski odgovor nije dosljedan ili je emocionalno hladan, dijete razvija nesigurne oblike privrženosti. Ako roditelj ponekad daje toplinu, a ponekad odbacuje, dijete može odrasti s dubokim strahom od napuštanja i stalnom potrebom za potvrdom ljubavi. Ovo nam objašnjava zašto neke žene upadaju u zlostavljačke odnose. Ako roditelj uglavnom ne reagira na potrebe djeteta, ono uči potiskivati emocije i u odrasloj dobi često djeluje hladno, zatvoreno ili bježi od bliskosti. Ovo nam objašnjava hladnoću u odnosima. U težim slučajevima, kada je roditelj istovremeno izvor sigurnosti i straha, dijete odrasta bez jasnog obrasca povjerenja, što kasnije može voditi kaotičnim odnosima i unutarnjoj nesigurnosti.
Način na koji smo bili voljeni u prve dvije godine često postaje način na koji volimo druge, način na koji doživljavamo sebe i način na koji doživljavamo Boga. Zato roditelj koji danas smiruje svoje dijete, zapravo uči njegovo srce kako će jednog dana smirivati samo sebe.
Riječ – hrana za mozak
Do pete godine djeca koja se redovito čitaju i s kojima se razgovara, čuju do 30 milijuna riječi više od djece bez takve stimulacije. To donosi veliku prednost u jeziku, učenju i pamćenju. No ključno nije samo koliko govorimo, jer riječi nisu natjecnje, nego kako govorimo i čitamo – s prisutnošću, toplinom i povezanošću.
Nasuprot tome, suvremena istraživanja sve jasnije upozoravaju na utjecaj ranog izlaganja ekranima. Djeca koja provode mnogo vremena pred ekranima u najranijoj dobi pokazuju slabiji razvoj jezika, kraću pažnju i teže razumijevanje pročitanog u kasnijim godinama. Razlog je jednostavan: ekran nudi gotovu sliku, ali ne traži unutarnju mentalnu obradu riječi. Dijete ne vježba zamišljanje, slušanje ni dijalog – ono pasivno prima podražaj.
Posebno su rizične brze videoigre i kratki digitalni sadržaji koji snažno stimuliraju dopaminski sustav nagrade u mozgu. Kada se taj sustav u ranoj dobi navikne na stalne brze podražaje, kasnije postaje teže održati pažnju na sporijim, dubljim sadržajima poput čitanja, učenja ili molitve. Time se stvara i povećana ranjivost za razvoj ovisničkih obrazaca u adolescenciji.
Drugim riječima, riječ izgovorena s ljubavlju gradi mozak za odnose i razumijevanje, dok preuranjeni ekrani treniraju mozak za brzu stimulaciju i površnu pažnju.
Zašto dijete treba i majku i oca (muško i žensko)
Znanstvena istraživanja iz neuropsihologije, razvojne psihologije i endokrinologije pokazuju da majka i otac u prosjeku aktiviraju različite razvojne sustave u djetetovu mozgu. To ne znači da su uloge krute ili da jedan roditelj ne može nadoknaditi drugoga, nego da su muški i ženski obrasci interakcije biološki različiti i komplementarni.
Majka je u najranijoj dobi primarni regulator djetetova živčanog sustava. Njezina blizina, glas, dodir i način smirivanja izravno utječu na razvoj djetetove sposobnosti regulacije stresa. Studije privrženosti (Bowlby, Ainsworth, kasnije neurobiološka istraživanja Schore i Siegel) pokazuju da osjetljiv i dosljedan majčin odgovor stabilizira djetetovu HPA-os (sustav za stres), snižava bazni kortizol i gradi unutarnji osjećaj sigurnosti. Zato majčina uloga u prosjeku snažnije doprinosi razvoju emocionalne regulacije i povjerenja.
Očevi u prosjeku komuniciraju drugačije. Istraživanja pokazuju da češće potiču grublju, dinamičniju igru, više izazivaju dijete na rizik, rješavanje problema i istraživanje prostora. MRI studije razvoja dječjeg mozga bilježe da očinska interakcija snažnije aktivira prefrontalne mreže zadužene za planiranje, kontrolu impulsa i toleranciju frustracije. Djeca s uključenim očevima u prosjeku razvijaju veću socijalnu hrabrost, otpornost i samostalnost.
Majka u prosjeku pomaže djetetu da se smiri, a otac mu pomaže da se odvaži. Jedno bez drugoga može postojati, ali zajedno stvaraju uravnotežen razvoj: dijete koje se zna umiriti i zna krenuti u svijet.
Velike longitudinalne studije (NICHD, Harvard Child Development, OECD family studies) dosljedno nalaze da djeca koja imaju emocionalno dostupnu majku i uključenog oca u prosjeku postižu bolje rezultate u emocionalnoj stabilnosti, školskom uspjehu i kvaliteti kasnijih partnerskih odnosa.
Zato znanost danas ne govori samo da dijete treba „roditelje“, nego da muški i ženski roditeljski obrasci zajedno stvaraju najprirodniji razvojni okvir.
Sada, kada znamo sve ove činjenice, razumljivo je samo po sebi zbog čega woke agenda sav svoj trud i energiju ulaže u prenatalni kaos te umeće svoju agendu u vrtiće i škole. Veze koje se tu stvaraju u mozgu teško da će se ikada izbrisati, kaže znanost. Zaštitimo svoju djecu, pričajmo im, odgajajmo ih u vjeri, miru, ljubavi i strpljenju.
Instagram: https://www.instagram.com/psiholog.marijanagrgic
Facebook: https://www.facebook.com/psiholog.marijanagrgic
Web stranica: https://www.psiholog-marijanagrgic.com
