KNJIGA ŽIVOTA
Stjepan Šešelj, Naše more hrvatsko, Matica hrvatska – Alfa – Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Čitluk – Zagreb – Opuzen, 2025.
Nema baš previše naroda koji slave 1.100 obljetnicu kraljevstva, ali mi je slavimo. Kada bismo zagrebali malo dublje u prošlost, imali bismo još mnogo toga za slavlje. I kroz čitavo to razdoblje nije nam bilo lako, jednako kao ni drugim narodima. Ali smo se probili kroz sve povijesne magle i dospjeli do današnjega dana.
Svoje životne pobjede kao narod trebamo zahvaliti svjesnim pojedincima među nama. Prepoznali bi povijesni trenutak, zasukali rukave i pobjeda bi bila tu unatoč svim nejasnoćama. A njih je posebno bilo u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski narod našao se na dvjema različitim stranama, posebno oni u Dalmaciji. Nije to počesto bila jasna odluka, već odluka trenutka. Međutim, Domovinski rat ponudio je zbližavanje tih dvaju obala iste rijeke, ili pomirenje, kako god hoćemo. Tko je i onda i sada imao čiste namjere lagano je to prepoznao.
Napravio sam ovaj mali uvod da bismo na pravi način uspjeli shvatiti ovaj roman za mladež, kako je nazvan, iako je on zapravo roman ili razmišljanje za svakoga tko želi misliti svojom glavom i svojim srcem. Sastavljen je od dva književna tkanja. Onoga objavljenog 1984. pod naslovom Kapetan Mikula Mali i onoga započetog od ništice ovih dana. A sržna poveznica i jednoga i drugoga naše je more hrvatsko koje je prešlo i u naslov objedinjenoga djela.
Ima još jedna nit koju treba istaknuti: vjera. Nazočna je i u jednom i u drugom tkanju. Prelijeva se kroz život pređa na djecu, a ona njome bogate buduće naraštaje. Majke, djevojke, žene i bake, drže krunicu u ruci i mole za svoje najmilije u različitim pogibeljnim okolnostima, a onaj muški dio utječe se na svoj način Bogu i svetcima te čuva jedinstvo obitelji. Ovdje trebamo pribrojiti i stav, ne naviku ili običaj, da se didovo ime nadjeva unucima, a oni osim imena čak poosobljuju i didovu uzrečicu, kao što je strila nebeska u ovome romanu. Sa svime ovim, i mnogočim drugim, pokazuje se ta neprekinuta nit života u našoj sredini.
O čemu govori ono prvo književno tkanje? O tome kako su Talijani i Nijemci zauzeli naše more hrvatsko. Kretali su se po njemu kao da je njihovo, ubijali kako im se prohtije, ne mareći za hrvatske želje i potrebe. I tada su domaći ustali protiv toga. Pa je donesena i odluka da se ide u zbjeg na Vis. Tko ju je donio i je li trebalo biti baš tako ništa se ne kaže. Bježi se te putem doživljavaju nezgode i junaštva onih koji bježe.
Ovo drugo književno tkanje opet zasijeca u polovicu rata, ali jednoga drugoga, onoga Domovinskoga. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane oslobađaju hrvatske zemlje. Hrvatski je grb na čelu i ispod njega su se skupili svi domoljubi. Nema više dviju strana. Neki je novi, a zapravo stari, neprijatelj ispred njih. Samo je mijenjao lica, počevši od onoga jugoslavenskoga pa dalje. Gine se i pobjeđuje. Sve je u napetom iščekivanju što će biti i hoće li naši uspjeti. Nositelji radnje su Mikula Mali i njegov did, kao što je taj did bio nositelj radnje sa svojim didom u onom prvom romanu i prvom ratu koji se ovdje obrađuje.
Riječ je u svemu ovome zapravo o knjizi života. Rastvara se pred našim očima, kao što se rastvaraju stranice romana o životu i dogodovštinama dida sadašnjega Mikule Maloga. Jedna tipična obitelj dalmatinskog mjesta Brista živi svoj život. Otac obitelji je negdje na bojištu, ne javlja se tako često i samo govori da je sve dobro, a oni pokušavaju ostati nauzgor moleći se za njega. Tu je i susjed Bartul koji viri iza »škura«. Sina je spremio na sigurno, dok ovo sve ne prođe. I to mu se ne ubraja u dobro djelo, dapače. Did Mikule Maloga ne može to nikako provariti. Sudjelovao je u onome ratu, sada u ovome strepi za sina i gleda kako na pravi način odgojiti unuka da ne zaboravi kako se treba postavljati u životu.
Nema u ovome djelu pred nama moraliziranja, niti dnevne politike, osim mrvicu kada djed Mikula Stariji govori o susjedu Bartulu. More je naša postojbina, poput svakog drugog pedlja hrvatskih zemalja, i moramo ga čuvati. Ono nam priča o nama samima, a ujedno i drugima priča o nama. Zgodno je u odvijanje ovoga zajedničkog djela upletena i priča o našoj povijesti. Did ju priča svome unuku, trinaestogodišnjaku, koji se trsi i sam pokazati da i on već dosta toga zna. Čita knjige, kao i onu knjigu o svome didu, te uči. Dapače, želi biti povjesničar kada odraste, jer je svjestan da trebamo o sebi pričati mi sami, a ne kako nam drugi to žele prikazati.
Prvi roman poslužio je piscu ne samo kao povod za priču o povijesti, nego i za napetiji tijek samoga djela. Sastavljen je od događaja koji se prelijevaju jedan u drugoga, dok ovaj drugi roman ili svojevrsno proširenje onoga prvoga donosi nam razliveniji način priče koji nas uvodi u polaganija i dublja razmišljanja o našemu bivstvovanju na ovoj zemlji. Svi su likovi pomno ocrtani i svi žive svojim naročitim životom, ali opet su svi zajedno samo jedno i ništa više. Počujmo odlomak ili kraj iz onoga prvog romana. »Kada se spustila noć, kada se s palube bracere na obzoru nije više vidio bor pod kojim je pokopan did Mikula, isplovio je kapetan Mikula Mali iz uvale pustog otoka, usmjerujući pramac bracere natrag prema Visu. Tamo su ih po tko zna koji put tražile i za njima naricale Jerkova i Cikina majka, dok je Jelica tepala svojoj Biloj: – Dobri su oni dječaci, vratit će se oni, vidjet ćeš, Bila, vratit će se oni!« (str. 187.; Bila je inače koza hraniteljica.) Dječaci iz današnjih dana vratili su se i donijeli nam slobodu. Čak je i susjed Bartul ispod škura izbacio trobojnicu, neka se vidi da je i on na ovoj strani, a sinu, iako pobjeglom »kad je grmilo«, smiješe se neka važna mjesta u novoj vlasti. Kapetanu Mikuli Starom sve se to ne sviđa, ali u našoj državi ima mjesta i za takve.
Šešelj radnju romana plete govorom bristovskog kraja. I to čini vješto. Standardnim književnim jezikom samo tka poveznicu između svojih likova, odnosno između događanja u kojima oni sudjeluju. Zanimljivo je osjećati tu mješavinu uzetu iz svakodnevnog života. Prožeta je dubokim domoljubljem, željom da se ostane svoj na svome te u miru živi sa svojim susjedima. A da bi se to postiglo treba biti izgrađena ličnost, čovjek jasnih načela. Kapetanu Mikuli Malom izgleda kako je to jasno.
Davno dokazanom književniku Šešelju trebamo zahvaliti na ovom romanu, posebno mi s ovu stranu granice. Komunisti i ini drukčije su nam predstavljali taj dio naše domovine i eho toga još se ponegdje osjeća i danas. No, stasaju novi naraštaji koji će na novim temeljima graditi naš zajednički dom. Blagoslovljeno im bilo!
Miljenko Stojić
