Neke ti knjige nahvale pa se prevariš, uzmeš ih u ruke i onda brže bolje ostaviš. A neke ne spominju pa za njih slučajno saznaš. Kao ja za ovu Sonje Zubović. I nisam je odložio dok je nisam pročitao. Ostavio sam je u svoju knjižnicu i evo pišem osvrt na nju.
Zbog čega? Napisana je pošteno i znalački. Ne priklanja se pomodnim strujanjima, iako se može stilski nositi s njima, već onome dubinskome u svakome čovjeku, ma tko on bio: dobroti. Ona je kao rijeka ponornica koja se pomalja i nestaje, ali je uvijek tu. Donosi dah života i snage na ovoj prolaznoj kugli zemaljskoj.
Mogli bismo ovu knjigu svrstati u roman za mlade, ali i u roman za puno starije, one koji donose životne odluke i te odluke itekako utječu na one mlađe. Sve se to skladno prelijeva jedno u drugo, tako da na kraju možemo reći da je ovo zaokruženo, zrelo djelo. Ali pogledajmo sve malo pobliže.
Glavni lik u romanu je Mihaela. Živi na dvije adrese. Nažalost mnogo puta uobičajeno u ovo suvremeno vrijeme. Mama i tata su se rastali. I onda su ponovno zasnovali svoje obitelji. I sada Mihaela jedno vrijeme provodi s mamom, a drugo s tatom. Naravno, i s njihovim novim obiteljima. Uz to, još je u odrastanju, srednjoškolka.
Zubovićka ne govori što misli o ovakvim stanjima. Ona pušta da Mihaela iskaže što joj je na srcu. Opore su te njezine riječi, pita se mnoga pitanja i pokušava odgovoriti na njih. Uglavnom, pred oči nam dolazi skrivena patnja mladeži oko nas.
No, tu su još i Zvonka i Mario koje je majka napustila. Udomila ih je obitelj čija su djeca već otišla od kuće, a oni žele, dok ih još drže snage, pružiti ljubav i toplinu onima kojima je potrebna. Kada se Mihaela upoznala s njima, počela je samu sebe prekoravati zbog malodušja. Pa ima drugih kojima je teže nego njoj, zbog čega bi bila nezadovoljna?!
Pitanje je to koju je zapravo stalo vući naprijed. Ima smisla truditi se, nije život vožnja u autobusu punom djece gdje jednostavno ne znaš tko je komu što. Nedostaju ti također sati provedeni s oba tvoja roditelja, njihova nazočnost kad se bojiš, kad ti jednostavno trebaju. Zna sve to, ali raduje se, unatoč svemu, životu oko sebe.
Mjesto radnje je tipično malo hrvatsko mjesto: Jaska. Ima ona svoja mjesta izlaska, svoje ljude, ljepotu svoga krajolika. I sve se to rastvara pred Mihaelom. Gleda da se poveže s onima dobra srca, a da izbjegne one koji bi gurali nos u tuđe stvari te živjeli od ogovaranja.
A i odrasli u romanu imaju svoju stranu priče. Ne ćemo ju prepričavati, spomenimo samo Nadu, majku Zvonkinu i Marijevu. Sestra su to i brat, napustila ih je, rekosmo, ta majka dok su još bili mali. Ne poznaju je, kao što ne poznaju ni svoga oca. Jednoga dana pojavila se na ulicama Jaske. I nastaje životna drama. Spisateljica pušta da se odvije do kraja, bez moraliziranja i držanja poduke.
Kraj romana završava iskazivanjem zaljubljenosti između Mihaele i Tome. Očito nastaje nova životna priča koju će možda nekada netko staviti na papir. A dotle je čitateljima zamišljati hoće li biti sretna ili nesretna. Glede Mihaele, ta ju je priča počela liječiti od njezine otuđenosti i voditi u blizinu koja znači život u njegovoj punini.
Isplati se pročitati ovakva djela. U isto su vrijeme i lagana i teška. Ne ljute nas, ne prisiljavaju nas na bilo što, teku poput potoka niz polje, ali nas uvode u život onakav kakav on već jest. Što god se događalo, dobrota isplivava na vrh i zacjeljuje nam naše duševne rane. Naravno, samo ako to dopustimo.
Miljenko Stojić
