Reći ćemo da je on grub. A nećemo znati da se godinama bori s osjećajem da nije dovoljno vrijedan, da ga sputavaju glasovi prošlosti koje nikada nije imao priliku prerasti.
Reći ćemo da je ona “sve posložila”. A nećemo znati da se svako jutro budi s knedlom u grlu i da se boji da će se njen unutarnji nemir jednog dana preliti preko rubova tog pažljivo izgrađenog, „savršenog života“.
Reći ćemo da je dijete “tvrdoglavo”, “teško”, “neodgojeno”. A nećemo znati da možda nosi sav teret ovog svijeta; teret koje nijedno dijete ne bi smjelo nositi.
Reći ćemo, jer je lakše objasniti. Lakše je procijeniti nego razumjeti.
Navikli smo gledati izvana, puno više nego što smo navikli zastati i zapitati se: „Što ako nisam u pravu?“.
A Svjetski dan mentalnog zdravlja podsjeća nas da ono što ne vidimo, ipak postoji. Itekako postoji. Borbe koje nisu glasne, i dalje bole. Ljudi koji šute su često oni koji najviše žude da ih netko čuje.
Ali, danas neću pisati da je mentalno zdravlje još uvijek tabu tema. Znam da jest.
Ali ako svi pričamo o tome da jest, tko će se usuditi napraviti nešto drugačije? A ja danas svakodnevno svjedočim velikim pozitivnim promjenama. Pa, stoga, budimo i mi dio promjene.
Ajmo se, barem danas praviti da briga o mentalnom zdravlju nije tabu. Ajmo se ponašati kao da je sasvim prirodno reći “Nisam dobro.” Ajmo vidjeti što se može dogoditi ako povjerujemo da imamo pravo brinuti o sebi – ne kad sve pukne, nego upravo sada. Hoćemo li probati?
Biti dobro ne znači uvijek biti sretan.
U svom savjetovalištu, svakodnevno svjedočim tišini u kojoj se ljudi raspadaju, a da to nitko ne primijeti. I to nisu “tamo neki drugi ljudi”. To su Vaše kolege. Vaši učenici. Vaša sestra, brat, roditelj. Vi – i ja.
Ponekad teško razumijemo i sami sebe. Ponekad nas preplave emocije koje ne znamo imenovati. Ponekad ne znamo zašto smo umorni, napeti, prazni, tjeskobni. I to je u redu. Ono što osjećamo je u redu. Lošiji dani su u redu. Dani kada se osjećamo slabije nego što jesmo su ok. To ne znači da smo pokvareni i da nas netko treba „popraviti“. To znači da smo ljudska bića koja žive u svijetu u kojem se sve brže traži, a sve manje sluša. U svijetu u kojem nam je ponekad važnije da prekrijemo ono što nije savršeno, ono što boli. Jer mislimo da će tako nestati. Ali osjećaji ne nestaju kada zatvorimo oči. Često samo iz tišine, puno glasnije progovaraju.
Briga o mentalnom zdravlju ne počinje kad se “više ne može”.
Ona počinje puno prije; u sitnicama koje svakodnevno radimo ili zanemarimo:
U onom trenutku kad sebi kažemo “Ne moram danas svima biti sve.”
Kad si dopustimo da ne budemo jaki. Da ne budemo nasmijani.
Kad prestanemo ignorirati onaj nemir koji osjećamo danima. Tjednima. Godinama.
Kad se ne skrivamo iza “samo sam umorna”.
Kad se ne trudimo uvjeriti sebe da je “sve u redu”, kada znamo da nije.
I ne, briga o mentalnom zdravlju ne mora uvijek značiti odlazak psihologu.
Briga može značiti i da ne ideš na kavu kad ti se ne ide. Da ostaneš u tišini kad ti ne odgovara buka. Da se odmoriš i kad osjetiš krivnju, jer znaš da ti, bez obzira na to, odmor treba. Da si postaviš granicu. Da naučiš reći “ne”.
Da se sjetiš pitati prijateljicu: “Stvarno, kako si?” – i da je slušaš kad ti odgovori. I da pronađeš nekog tko će slušati tebe.
Ne trebamo biti psiholozi da bismo bili ljudi koji slušaju. Ne trebamo imati “rješenja za sve” da bismo drugome bili podrška. Ali trebamo biti svjesni da ljudi koje susrećemo svakog dana možda vode bitke koje ne razumijemo. I zato birajmo nježnost. Obazrivost. Riječ manje, podrške više.
Kad nam netko kaže da je umoran, ne umanjujmo – pitajmo.
Kad vidimo da se netko povukao, ne pretpostavljajmo – priđimo.
Kad osjetimo da je netko grub – zastanimo i zapitajmo se: „Što je to što možda ja ne vidim?“
Isto vrijedi i za nas same. Dozvolimo sebi da ne budemo stalno jaki. Da ne znamo. Da pogriješimo. Da potražimo pomoć kada je teško. To nije znak slabosti. Već je znak jedne velike hrabrosti.
Možemo gledati dublje. I sebe i druge.
Mentalno zdravlje nije tema za jedan dan u godini. Ali neka ovaj dan bude podsjetnik:
…da nije sramota ne biti dobro.
…da nije neuspjeh tražiti pomoć.
…da nikad nije prekasno početi brinuti o sebi.
…da uvijek zaslužujemo biti dobro. I onda kad nismo. Da znamo da možemo biti bolje.
…da smo vrijedni onda kada smo svoji. Autentični. Drugačiji. Posebni.
Ponekad ne moramo napraviti velike promjene. Ponekad je onaj početak koji nam je potreban upravo u malim stvarima:
…u odluci da danas biram biti pažljiviji prema sebi. Da danas neću glumiti ono što nisam. Da ću danas nekom reći: „Tu sam.“. Danas ću sebi dopustiti osjećati, bez da odmah pokušam sve popraviti. Danas neću bježati od tišine. A niti od sebe.
I ne zaboravimo da pogled koji upućujemo drugima – može biti prvi korak prema promjeni. Jer možda ne znamo što netko nosi. Možda nikad nećemo saznati. Ali možemo biti razlog da to ne nosi sam. Možda to neće promijeniti cijeli svijet, ali možda će promijeniti način na koji mi gledamo na svijet. I možda za osobu preko puta, baš ti budeš osoba koja je malim znakom promijenila njegov svijet.
Jer kao što je rekao Antoine de Saint-Exupéry:
“Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.”
U tom nevidljivom je ono najvrijednije. Ono ljudsko i jedinstveno.
Ako ti ili netko koga poznaješ prolazi kroz teška razdoblja, znaj da nisi sam. Postoje ljudi koji žele slušati. Postoje vrata koja su otvorena. I postoji put za tebe, iako se sada možda ne vidi jasno.
Neka nam Svjetski dan mentalnog zdravlja ne bude samo podsjetnik, nego početak – da sebi damo dopuštenje biti ljudi. Osjetiti. Pogriješiti. Potražiti.
I živjeti, ne skrivajući ono što jesmo.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
