Fra Slavko je rođen u Dragićini, župa Čerin, 11. ožujka 1946. Osnovnu je školu završio na Čerinu (1953. – 1961.), a gimnaziju u Dubrovniku (1961. – 1965.). Bogoslovni studij završio je u Visokom (1966. – 1967.), Sarajevu (početak 1969. – ljeto 1970.) i Schwazu u Austriji (1970. – 1972.). Franjevački je habit obukao na Humcu 14. srpnja 1965., vječne zavjete položio na La Verni 17. rujna 1971., a za svećenika je zaređen u Reutteu, Tirol, 19. prosinca 1971. Najprije je djelovao kao kapelan u Čapljini (1973. – 1978.), a onda je pošao na poslijediplomski studij u Freiburg im Breisgau(1978. – 1982.). Tamo je postigao doktorat iz religijske pedagogije (1982.).
Po povratku u Hercegovinu najprije je kapelan u Mostaru (1982./83.). Potom je premješten u Međugorje, s kojim će nerazdruživo ostati povezan sve do svoje smrti. Tako je najprije bio kapelan u Blagaju (1985. – 1988.), pa na Humcu pomoćni meštar novaka (1988. – 1991.). Od 1992. do smrti trajno je u Međugorju. Bio je jedan od najpoznatijih franjevaca i Hrvata u svijetu dugi niz godina. Poznat je kao pokornik, molitelj i najrevniji širitelj Gospinih poruka mira u čitavi svijet. Organizirao je bezbrojne duhovne susrete u Međugorju i u cijelom svijetu: molitve krunice na Brdu ukazanja, Puta križa na Križevcu, klanjanja, doček Nove godine u Međugorju za mlade, festival mladih u Međugorju. U molitvenoj kući »Domus pacis«, koju je fra Slavko utemeljio, do danas su održani bezbrojni molitveni seminari. Održao je brojne duhovne obnove za svećenike iz čitava svijeta.
Teško je doista nabrojiti sve njegove aktivnosti. Bio je neumoran. Utemeljio je nekoliko dobrotvornih ustanova, među kojima Fond prijatelja talenata (za siromašne studente), Fond djeci branitelja te osobito važno Majčino selo (za nezbrinutu djecu). Vodio je trajnu brigu o zajednici liječenih ovisnika Cenacolo u Međugorju. Preminuo je 24. studenog 2000. na brdu Križevcu, gdje je upravo bio dovršio redoviti Put križa petkom u 55. godini života, 35. godini redovništva i 29. godini svećeništva. Pokopan je na međugorskom groblju Kovačici. Godinama je surađivao u Našim ognjištima/Svetoj baštini, objavljujući članke duhovnog sadržaja, a osobito razgovore s poznatim ljudima iz čitava svijeta koji su hodočastili u Međugorje. I glasilo međugorskog svetišta Glas mira, kao i hercegovački godišnjak Kršni zavičaj, prepuni su njegovih članaka.
Fra Slavko je napisao brojne knjige i članke duhovnog sadržaja, od kojih je većina prevedena, neke i na dvadesetak svjetskih jezika, i tiskana u golemim nakladama. Navodimo njegova djela: »Psihološko-pedagoški pristup vidiocima«, Kršni zavičaj, br. 15 (1982.), str. 251. – 263; Molite srcem, Međugorje, 1987.; Put križa. S Isusom i Marijom uz Golgotu prema Uskrsnuću, Međugorje, 1988.; Daj mi svoje ranjeno srce, Međugorje, 1990.; Razgovori (svjetski namjernici naši sugovornici), Duvno,1990.; Slavite misu srcem, Međugorje, 1993.; U školi ljubavi, Međugorje, 1993.; Klanjajte se srcem mome Sinu, Međugorje, 1995.; »Međugorje – svjetsko duhovno središte«, Kršni zavičaj, br. 29 (1996.), str. 269. – 275.; Biseri ranjena srca, Međugorje, 1997.; Slijedi me srcem!, Međugorje, 1997.; Molite zajedno radosna srca, Međugorje, 1999.; »Antropološko-duhovne dimenzije hodočašćenja s konkretnom primjenom na Međugorje« (Molitveno obrazovni seminar, br. 6), Međugorje, 1999.; Postite srcem, Međugorje, 2000.; Poruka za sadašnji trenutak, Međugorje, 2001. – Folgt mir auf dem Weg der Heiligkeit, Band I. i II., Međugorje, 2002. i 2003.
